Veliki stan, ili živjeti sam...

Nikad mi se nije sviđao muž moje kćeri: megaloman, bez skrupula, čovjek samovoljnog ponašanja. Živjeli su u svađi. Posvađani, pobjegli bi k meni, zatim se ponovno vratili u svoj stan. Kad mi je dosadilo to seljakanje, razmišljala sam da im plaćam podstanarstvo kako bi barem djeca imala svoj mir. Rastava je u tijeku. Moja kći i djeca preselili su se k meni. Ja sam pred mirovinom, željela bih živjeti u miru. Moja kći prepucava se sa svojim mužem, on odvodi i dovodi djecu, osuđuje moju kćer i mene. Umorna sam. Što da radim?

Umorna sam

Razumijem vašu čežnju za malo mira, jer sve što se događa, stvar je vaše kćeri i vašega zeta, a ne vas. Vi ste svoje pošteno odradili i kao radnik i kao majka, trebali bi vam ostaviti malo predaha da možete odživjeti ono što vam je od zdravlja ostalo, da starite mirno ili barem mirnije. Ako vam je ostalo (još) nešto novca, ako imate još nešto za prodati, a ne bi ugrozilo vašu rezervu za opstanak, ponovite plaćeno podstanarstvo, ovaj put samo za kćer i unuke.

Ipak nećete biti pošteđeni ma gdje živjeli, jer to je stvar kulture oboje supružnika koji su na putu da to prestanu biti, ali ih razvod ne može osloboditi odgovornosti prema vlastitoj djeci. Možda je to jedini način da se izvučete iz klinča svoje kćeri i svoga zeta. Razvod je njihova, a ne vaša stvar. Meni je lakše govoriti nego vama trpjeti, ali jednom ste ipak pokazali odlučnost da od sebe barem malo odgurnete probleme koji su već postojali između vaše kćeri i vašega zeta, zamolivši ih da odu u podstanarstvo. Nije uvijek najzgodnije imati veliki stan ili “živjeti sam”!