Veliko srce bluesa

Američka blues-pjevačica Candye Kane (44), koja je lani snimila deseti CD, “Superhero”, posljednjih godina kao da naplaćuje sve teškoće i udarce koje joj je život donio. Odrasla je u disfunkcionalnoj obitelji, bila je samohrana majka, kasnije snimala za pornografske časopise, a kad se napokon probila kao pjevačica, prije dvije godine je oboljela od raka gušterače. No, ni tada se nije predavala. Uspjela je pobijediti bolest, kao i sve druge životne nedaće, i potom snimila “Superhero”, koji je dospio na sve top-liste najboljih blues-albuma.

Danas je jedna od najcjenjenijih pjevačica bluesa na svijetu, održava više od 250 koncerata godišnje, a američki časopis People proglasio ju je nedavno najvećom blues-divom novoga stoljeća. Candye Kane se, osim glazbenom karijerom, može pohvaliti i svojom djecom: ponosna je na sinove Evana (28), bubnjara u njenom bendu, i mlađeg Tommyja (22), koji završava studij klavira na Sveučilištu California u Berkeleyu.

Naslovna pjesma albuma “Superhero” počinje stihovima “oduvijek sam bila borac”. Je li to i vaša životna filozofija? – Sigurno, jer bez nje ne bih preživjela. Odrasla sam u divljem, istočnom dijelu Los Angelesa, kojim vladaju bande. Moj otac je bio u zatvoru, a ja sam živjela s mentalno nestabilnom majkom koja me kao dijete učila krasti… Bila sam, zapravo, prepuštena samoj sebi. Kad mi je bilo 16 godina, rodila sam sina Evana Caleba i morala sam naučiti brinuti se za nas. A to, vjerujte mi, nije bilo lako. Privlačila sam loše muškarce i ulazila u loše veze. Jedan dečko me izbacio kroz prozor, a bilo je i mnogo drugih ružnih stvari. Nedavno sam, pak, oboljela od raka gušterače. No, i to sam preživjela pa mi se katkad čini kao da me sve loše što mi se dogodilo u životu na neki način pripremilo za to da budem snažna i da se nikad ne predajem. Uz to sam žena. Muškarci možda rade fizički teže poslove, ali žene su te koje podnose više boli. One rađaju, brinu se za obitelj, drže sve konce, one su, kao što moja pjesma kaže, borci i superheroji.

Jednom ste spomenuli Marlee Matlin. Je li vam ona bila primjer da se unatoč teškoćama može uspjeti – jer je, iako gluha, postala glumica i osvojila Oscara? – Nikad je nisam srela, ali je ona čudesna žena i može mnogima biti za uzor. Uspjela je, čak je os-vojila Oscara za film “Djeca manjeg boga”. I ja sam, poput nje, shvatila da čovjek uvijek mora misliti pozitivno. Zato i snimam albume kao što su “Superhero”. Život mi se promijenio nabolje otkako su me počele privlačiti pozitivne stvari.

U mladosti ste pjevali s punk-bendovima. Što vas je privuklo bluesu? – U djetinjstvu sam slušala country jer su moji roditelji imali mnogo country-ploča. Kao tinejdžerica sam, pak, zavoljela punk, a blues tek kasnije, kad sam upoznala glazbenika iz blues-benda The Paladins. Uz njega sam shvatila da to nije samo glazba Afroamerikanaca, kao što sam prije mislila, nego da je blues određen emocijama, a ne rasom.

Je li vam bilo teško putovati i brinuti se za djecu? – Nije lako biti glazbenik jer to utječe i na vaš privatni život. Teško je održavati veze, brak, pa čak i prijateljstva ako ste stalno miljama daleko od bližnjih. Ja nisam odlazila na turneje sve dok mlađi sin Tommy nije navršio pet godina, dakle do 1992. Onda sam počela voditi i njega, ali on, za razliku od Evana, nije volio takav život. I Tommy, doduše, voli glazbu i studira jazz-klavir, ali ne želi postati glazbenik, nego profesor koji će podučavati druge i prenositi im svoje znanje. Očito mu je dosta turneja za cijeli život. Nije ni čudo, stalno je bio sa mnom u kombiju pa je zamrzio vožnju i duga putovanja. Moram reći da je odličan klavirist i da piše dobre pjesme. Neke je napisao i za moj prošli album, a uz to i dobro pjeva, no previše je stidljiv da bi postao pjevač. Nadam se da će i drugi početi izvoditi njegove pjesme.

Blues-kritičari sve više hvale vašu gitaristicu Lauru Chavez. Kako ste je upoznali? – Kad je moj prijašnji gitarist napustio bend, tražila sam tko će ga zamijeniti, a dobra prijateljica, kanadska gitaristica Sue Foley, preporučila mi je Lauru. Rekla mi je da svira suptilno i nenametljivo, upravo kako se meni sviđa, a s obzirom na to da joj vjerujem, angažirala sam Lauru a da je nisam niti upoznala. Vrlo sam ponosna zato što je sad hvale svi blues-časopisi, a osim toga, drago mi je da je u bendu jer je zabavno imati na turneji još jednu ženu s kojom mogu pričati i zabavljati se. Uz to je i ona punašna poput mene pa mislim da pružamo pozitivan primjer jer nismo mršavice, a izgledamo seksi na pozornici.

Kad smo kod punašnosti i izgleda, je li točno da prodajete svoje grudnjake obožavateljima? – Nije tajna da sam između 1981. i 1984. radila u industriji zabave za odrasle, pa sam se fotografirala i za časopise kao što su Hustler i glumila u pornofilmovima. Novac koji sam tako zaradila ulagala sam u glazbenu karijeru. Oduvijek sam željela postati pjevačica, no treba vam novac da osnujete bend, napravite demo-snimke koje ćete ponuditi izdavačima… Uz to sam u industriji seksa stekla obožavatelje, a neki od njih vole i moju glazbu pa su tražili da im prodam svoje iznošene grudnjake. Meni se to nije svidjelo, ali sam se dosjetila da od grudnjaka izrađujem jastuke. A budući da imam velike grudi, i jastuci su, vjerujte mi, sasvim solidne veličine. Dobro se prodaju, iako nisu jeftini, a ja novac darujem udrugama za borbu protiv raka dojke.

Očito je, dakle, da osim grudi imate i veliko srce. Jeste li zato pokrenuli i humanitarnu udrugu United By Music? – Udruga pomaže ljudima s emocionalnim i intelektualnim teškoćama. Učim ih pisati pjesme i pomažem im da uz glazbu svladavaju teškoće u svakodnevnom životu. Jedna djevojka u tom programu napisala je pjesmu “Ja nisam posebna, ja sam baš poput tebe”. Bilo je divno gledati je kako je izvodi jer znam da ju je napisala o sebi. Osim toga, pomažem oboljelima od raka, borim se za prava radnika u industriji seksa… To je, na neki način, moj pokušaj da vratim ono što sam dobila u životu. Istina, svašta sam proživjela, ali to nije ništa u usporedbi s onima koji su, na primjer, rođeni s Downovim sindromom ili onima koji žive u zemlji u kojoj se ratuje i stalno su okruženi nezamislivom patnjom. Drago mi je što nekome mogu uliti nadu jer to i mene ohrabruje i pokazuje mi da sve u životu ima neki smisao.

Feđa Kalebić