Virtualne fantazmagorije

Udala sam se mlada za svoga vršnjaka iz osnovne škole. Sjetio me se nakon izlaska iz vojske, bio je zadivljen mojom ozbiljnošću. Bila sam već zaposlena, imala svoj auto, plaćala svoje račune, a kako je on bio moja školska ljubav, nije mi puno trebalo da se zagrijem. Nakon dvije godine sve se završilo brakom.

Živjeli smo s njegovom majkom koja je već bila u mirovini, pomagala je u kuhanju, spremanju, čuvanju djece. Što se moga muža tiče, bio je u svemu odsutan kod odgoja djece – vođenja liječniku, odlasku u školu. Inače spretan i vrijedan u svakom pogledu. Rijetko se spominjala ljubav, nježnost, pažnja. Nije bio emotivac. Odrastao je u obitelji u kojoj je otac bio “pravi muškarac”, razbijao tanjure kad je ručak bio prevruć, volio žene i nije to skrivao, s djecom strog. Moj muž je nastavio ulogu “muškarca” u kući, pravi muškarac kojega se sluša, uglavnom je bilo uvijek po njegovom. Tada sam smatrala da tako mora biti. Izvana je sve dobro izgledalo, strpljivo sam odrađivala svoju ulogu majke, supruge, radnice. Sva novčana davanja vezana za kuću plaćala sam isključivo ja od svoje plaće. Nikad se nije brinuo imam li za svoje ženske potrebe, koliko me košta auto (oboje smo imali svoje automobile), popravci?

Za rođendane se nije previše brinuo, godišnjice nije smatrao vrijedne spomena, a Božićje bio baš zgodan dan jer, gle čuda, on je pod borom uvijek našao dar, a za mene nije bilo ništa. Podsvjesno sam ga se bojala. Nije me nikad udario, ali je uvijek nekakva zloslutna prijetnja visjela u zraku. Onda sam odjednom otkrila internetsku stranicu za kontakt odraslih, dopisivanje osamljenih i jadnih duša kao što sam ja. Bilo je to kao da mi je netko otvorio vrata iza kojih sija sunce. Živnula sam, slatka su mi bila sva pisma koja sam primala, osjećala sam se vrijednom. Hranila sam svoju dušu i oporavljala se. Tada se pojavio moj virtualni princ koji se našao na internetu iz istog razloga kao i ja. Razmjenjivali smo životne priče, jadali se i smijali. Taj virtualni svijet me je očaravao. Nakon tri mjeseca susreli smo se na kavi. Nastavili smo se dopisivati. Tada sam odlučila reći mužu kako želim završiti ovu našu bračnu priču. Otišla sam s kćerima u podstanarstvo. Bio je strašno iznenađen, mislio je da se šalim, slijedile su suze i preklinjanja, prijetio je da će se ubiti. Bila sam hladna i bezdušna. To me je držalo snažnom, moja bajka s virtualnim princem postala je stvarnost koja traje već godinu dana. Lijepo mi je, ne mogu vjerovati da mi se to događa. Ipak: zašto me nakon svega muči grižnja savjesti da sam napustila muža? Zašto razmišljam da li je sad tužan bez nas? Zašto ga tako jako žalim? Zašto me zapeku suze kad čujem neku pjesmu u kojoj muškarac plače za ženom i odmah vidim njega, jer znam da se tako osjeća… Kad će to prestati?

Proljeće u srcu

Kad se vratite kući. Ondje vas čekaju, kaju se, preklinju. Virtualni princ je sjena. Zbog te sjene napustili ste muža, dom, postali podstanari, odveli djecu i pretvorili ih također u podstanare, lišili ih doma. Zaljubili ste se u čovjeka o kojemu ništa ne znate, što je godinu dana živjeti s neznancem, nametnuti djeci virtualnog oca, dok ona sigurno čeznu za svojim pravim tatom. Odveli ste ih iz kuće poput pokućstva i smjestili u drugi prostor.

Pate li zbog toga? Čini se da ste očarani čovjekom koji je sišao s ekrana, ali jesu li vaša djeca njime također očarana kraj oca koji negdje žudi za njima, bez obzira na njegove mane? Mislim da će ta priča negdje puknuti, ili već puca, jer da ne puca, ne bi vas mučila savjest što ste napustili muža. Je li tužan bez vas? Zašto ste tužni bez njega? Kad vas pogodi neka pjesma u kojoj muškarac plače za ženom, zapeku vas suze, jer on je preslika vašega muža.

Možda je i on proživio svoju Golgotu kad ste ga napustili naprečac. Zato se vratite kući da raščistite svoj život i da vaša djeca opet steknu svoj mir. Nije zlato sve što sja, kao što ni ekran nije bajka koja priča priče. No, to ćete doznati kad se susretnete sa svojim mužem i kad ozbiljno i iskreno s njime razgovarate. Ako vas voli, oprostit će vam. I vi njemu.