Vladimir Stojsavljević Vaki: Čudo je što sam još živ

Kad ste shvatili da je pisanje vaš život? – Još u pučkoj školi 1963. Išao sam u sedmi razred i za susjedu, želeći je impresionirati, napisao sam “roman”. Otad neprestano pišem.

Zašto je tema vašeg novog romana Marija iz Magdale? – Moj život određuju prijateljstva sa ženama, tako da sam se osjećao dužan napisati roman koji se bavi ključnim pitanjem naše civilizacije: zbog čega su žene izbačene iz povijesti te do danas, osim deklarativno, nisu postale ravnopravne.

Drugi dio romana odigrava se u Međugorju: kakav je vaš stav o čudu ukazanja? – U romanu je iznimno pozitivan jer čudo ukazanja dramaturški pokreće naraciju.

Što smatrate najvećim čudom u svom životu? – To što sam još živ, mogu ustati iz kreveta i misliti.

Koliko je knjiga u vašoj privatnoj biblioteci? – Ostalo ih je dvije tisuće, pošto sam veliki dio razdijelio: najviše ih je otišlo za fond knjižnice u Hrvatskoj Kostajnici.

Koje biste četiri knjige ponijeli na pusti otok? – Romane Thomasa Manna, Dostojevskog, Geneta i Camusa.

Što vam je životni moto? – Živi i pusti druge da žive. Zvuči smiješno, čak i banalno, ali nakon četiri desetljeća javnog djelovanja u Zagrebu i Hrvatskoj, shvatio sam da bi to kod nas bilo civilizacijsko postignuće. U čemu je tajna vaše vitalnosti i nepresušne energije? – Ne trošim energiju uzalud – na razne sportske aktivnosti i takve budalaštine. Ali zato obožavam hodati i potpisujem onu Nietzscheovu da čovjek jedino dok hoda može doći do neke misli.

Podrijetlom ste iz Like: po čemu ste tipični Likota? – Po proždrljivosti. Zavijam kao vuk kad vidim ovcu. Koje vam je omiljeno ličko jelo? – Palenta i pole s ovčjom basom.

Kako reagirate kad se razljutite? – Urlam. Trideset godina sam proveo u novinama pa mi se fitilj znatno skratio.

Jeste li zlopamtilo? – Nisam, na žalost. Pokretali ste Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, Festival svjetskog kazališta… Koja od tih manifestacija vam je najdraža? – Nisam bio pokretač, nego organizator, kulturtreger unutar tih organizacija. Najdraži mi je bio i ostao Tjedan suvremenog plesa.

Je li vam žao što nikad niste položili vozački ispit? – Sad jest. Jednog dana, kad stvarno zagusti sa zdravljem, vjerojatno će mi biti žao i što nikad nisam vježbao.

Vode li vas u životu više osjećaji ili razum? – Osjećaji. Emotivnu inteligenciju smatram većom, boljom, prodornijom i znatno važnijom od racionalne.

Kad ste posljednji put zaplakali? – Još uvijek plačem za jako dobrom prijateljicom iz Pule koja me prije par mjeseci iznenada napustila.

Kad ste posljednji put skuhali ručak i poslije oprali suđe? – Neki dan. Obožavam kuhati, ali mrzim prati suđe. Prvom prilikom dižem kredit za perilicu. Kakve ljude najteže podnosite? – Prevarante. Mnogo je istine u onoj narodnoj: tko laže, taj i krade, a tko krade, taj i ubija.

Na što biste potrošili posljednji novac? – Na neku budalaštinu bez trajne vrijednost – kinoulaznicu, odlazak u kazalište ili kupnju knjige.

Što vam je najveći gušt? – Staviti točku na bilo koje pisanje, što znači da sam potpuno siguran da romanu ili drami više nemam što oduzeti ili dodati.

Možete li se zamisliti u mirovini, ne radeći ništa? – Uvijek ću misliti, maštati i to zapisivati. Plašite li se starosti i fizičke nemoći? – Već sam star, a ne živim u strahu. Svako vrijeme nosi svoje. Imate li neostvarenih želja? – Hvala bogu, to je najbolji razlog da sam još tu.

Kako bi izgledao vaš dan iz snova? – Odavno sam se lišio takve vrste idealizacije stvarnosti. Zbog toga mi svaki dan može biti savršen.

Kruno Petrinović