Vlado Štefančić: Stalno lajem, a povremeno i grizem

Vlado Štefančić , kazališni redatelj i glumac rodom iz Vukovara, koji u 80. godini postavlja novu verziju najgledanijeg mjuzikla svih vremena, ‘Jalta, Jalta’ – čija je premijera zakazana za 12. ožujka – jedan je od najvitalnijih i najmladolikijih Zagrepčana svoje generacije, a uz to je siguran da svakog mladog kolegu iz kazališta ‘Komedija’ može pobijediti u sprintu na sto metara – i kad mu da pet metara fore

Po čemu ćete pamtiti staru verziju mjuzikla “Jalta, Jalta”? – Po tome što je izvedena 534 puta, i što sam gotovo sve predstave pogledao.

A po čemu će glumci pamtiti vas? – Svakog sam, dok je silazio sa scene, dočekao i potapšao po ramenu.

Što vam najviše nedostaje iz tog vremena? – Beskrajni entuzijazam koji smo zvali “sveti plamen”.

Jeste li strog redatelj? – Kako kad, kako prema kome, i kako gdje, a vidi vraga, obično dobro završi. Kako kaže moj sin Boris, dok radim, optrčavam kao ovčarski pas oko stada. Stalno lajem, a povremeno i grizem.

Kao poznati radoholičar, što kažete glumcima kad vam se potuže na umor? – Sram vas bilo, svakome od vas i sad mogu dati pet metara fore u utrci od sto metara. U mladosti sam bio prvak Hrvatske u sprintu, što oni, naravno, ne znaju.

Kad ste prvi put nastupili pred publikom? – S pet godina, za vrijeme gableca kod susjeda vatrogasaca. Izvodio sam skečeve koje sam gledao u kabareu, za honorar od pola kranjske kobasice i – deci piva. Vi ste još 70-ih u teatar doveli estradne zvijezde poput Josipe Lisac, Radojke Šverko, Zdenke Kovačiček…

Kako su to tada komentirali vaši kolege? – Najlošije sam prošao u vlastitom kazalištu “Komedija”, gdje sam na referendumu za ili protiv postavljanja opere “Gubec-beg” dobio samo jedan glas. Predstavu sam ipak napravio, stavivši pod hipoteku vlastiti stan, auto i vikendicu. Izvedena je 200 puta, ali u “Lisinskom”. Što vaša supruga Lojzika, umirovljena filmska maskerka, kaže na to da ste u mirovini već devet godina, ali i dalje neumorno radite? – Šuti i misli svoje… Mogu si misliti što misli.

Čime je možete najviše razljutiti? – Neredom koji stvaram u svojoj radnoj sobi, u kojoj su po podu razbacani tekstovi iz kazališta, s televizije i radija. Naravno, ona ih ne smije taknuti.

Na što ste najviše ponosni kod svog 35-godišnjeg sina Borisa, inspicijenta u kazalištu “Komedija”? – Na njegovu hrabrost i poštenje. Pravi tatin sin. Kakva su vaša očekivanja vezana uz njega? – Pitao sam Borisa što mogu očekivati od njega, a on je rekao: “Ne očekuj previše”… Ipak, nadam se iznenađenju. Što ljudi najviše vole kod vas? – Mislim da sam im zabavan. Eto, neki dan prišla mi je jedna nasmiješena dama i rekla: “Nekak’ ste mi poznati… Jeste li vi bili Vlado Štefančić?”

Imate li neki skriveni talent? – Imam nevjerojatan instinkt i intuiciju. Za svaku predstavu mogu unaprijed reći kako će proći kod publike i kritike, i koliko će dugo biti na repertoaru. Tu nikad ne griješim. U čemu ste katastrofalno loši? – U laganju, pa više to i ne pokušavam.

Na što ste slabi? – Na slatkice. Što vas najlakše “zapali”? – Velika i dobra predstava.

Kako provodite slobodno vrijeme? – Oprostite, što je to?

Imate li hobi? – Moj posao, koji me čini pravim fah-idiotom.

S kim biste se rado zamijenili na jedan dan? – Ako nije grijeh, s Gospodinom. Promijenio bih svijet nabolje. Kako održavate kondiciju? – Godinama sam igrao tenis, ali sada, kad vidim da moji prijatelji igraju u parovima bypass protiv pacemakera, odustao sam. Ti i tamo spariram sinu Borisu. Čega se u životu uvijek držite? – Treba htjeti, smjeti i voljeti život. Živi i daj drugome da živne.