Volim dobre pjesme

Violinistica Jenny Scheinman, koja 11. travnja sa svojim triom nastupa u Zagrebu, na Jazzarella – Ghetaldus All Women Jazz Festivalu, posljednjih godina osvaja priznanja u najuglednijim američkim džez-časopisima: u prošlogodišnjem posebnom izdanju JazzTimesa zauzela je četvrto mjesto u izboru najboljih violinista, a u uglednom Down Beatu peti put zaredom završila je na prvom mjestu u kategoriji violinistica u usponu. Jenny Scheinman odrasla je u kući bez električne struje, u mjestašcu Petrolia, u zabačenom dijelu Californije, u koje su se njezini roditelji, Njujorčani, doselili kako bi pobjegli iz velegradske gužve i otuđenosti. Kako su oni pjevali folk-pjesme, a i braća i sestra su svirali neke instrumente, obitelj bi se na večer, umjesto da gleda televiziju, zabavljala održavajući neformalne koncerte na terasi. Iako je već kao tinejdžerica počela učiti klasični klavir, kao petnaestogodišnjakinja se zaljubila u džez, ponajviše u saksofonista Johna Coltranea. Tih godina svirala je i gypsy swing, nadahnut glazbom francuskog violinista Stephanea Grappellija. A iako je na sveučilištu Berkeley 1995. diplomirala englesku književnost, kad se, četiri godine kasnije, preselila u New York, vratila se glazbi. Svirala je s različitim grupama, plesala tap dance, surađivala s producentom Leejem Townsendom, koji je radio s gitaristima Billom Frisellom i Johnom Scofieldom, te je počela nastupati s Leejem Alexanderom i Adamom Levyjem, suradnicima Norah Jones. Uskoro su je počeli tražiti i za snimanja: svirala je na albumima “Come Away With Me” Norah Jones te “Unspeakable” Billa Frisella, koji je osvojio Grammy za najbolji album suvremenog džeza. Svirala je i s Seanom Lennonom, Madeleine Peyroux, Nelsom Clineom, Marcom Ribotom, Johnom Zornom i Rova Saxophone Quartetom te avant-rock skupinom Charming Hostess. Počela je pjevati na nagovor Norah Jones pa je nedavno snimila i vokalni album. Jenny Scheinman u svojoj glazbi spaja džez, gypsy swing, folk i klezmer-glazbu, a uz to je i zapažena skladateljica. Vodi i nekoliko vlastitih grupa, u kojima sviraju bubnjar Scott Amendola, gitaristi Adam Levy ili Dave MacNab te basisti Jon Evans, Lee Alexander ili Todd Sickafoose. Snimila je četiri samostalna albuma: “Live At Yoshi’s” (Anant, 1999.), “The Rabbi’s Lover” (Tzadik, 2001.), “Shalagaster” (Tzadik, 2003.) i “12 Songs” (Cryptogramophone, 2005.).

Što vam znače priznanja uglednih časopisa JazzTimes i Down Beata? – Dobar je to osjećaj, iako se, s obzirom na to da više nisam početnica, pitam hoće li me smatrati zvijezdom u usponu i kad mi bude osamdeset godina.

Kako to da ste od svih vrsta glazbe koje ste upoznali u djetinjstvu, odabrali džez? – Moji roditelji imali su veliku kolekciju ploča, a meni su se, očito, u njoj najviše svidjeli džez-albumi.

S roditeljima i prijateljima ste, ipak, najčešće svirali folk. Što vam danas znači ta glazba? – Dijelili smo osjećaj ljubavi prema glazbi. No, ne znam zvuči li sama glazba zbog toga bolje.

Zašto ste odlučili postati glazbenica nakon što ste diplomirali englesku književnost? – Oduvijek sam željela biti glazbenica jer nema ničega što bih radije radila.

U čemu se razlikuje vaš profesionalni i privatni imidž? – Za nastupe se dotjeram i ljepše se odjenem.

Kao glazbenica mnogo putujete. Postoji li neko mjesto koje još niste posjetili, a voljeli biste ga vidjeti? – Voljela bih posjetiti sva mjesta na kojima još nisam bila: Afriku, Australiju, većinu zemalja središnje i Južne Amerike, Rusiju, Island, da spomenem nekoliko.

Koji ste instrument najprije naučili svirati? – Klavir. Na rasprodaji sam za pedeset dolara kupila rabljeni klavir na koji je bila nalijepljena slika klavirista iz New Orleansa Jellyja Rolla Mortona.

Zašto niste nastavili svirali klasičnu glazbu? – Jednostavno sam svirala uz glazbu s ploča zamišljajući da sviram s tim sastavom. Na primjer, obožavam albuma “Crescent” Johna Coltranea. Zato sam ga i transkribirala.

Kako to da ste svirali i posve drukčiju glazbu, na primjer gypsy swing, s grupom Hot Club of San Francisco? – Svirala sam tu glazbu da bih zaradila za život.

Što ste naučili dok ste surađivali s pjevačicom i klaviristicom Norah Jones? – Surađujući s njom zavoljela sam pjevati, naučila sam dublje razumijevati pjesme i postale smo bliske prijateljice. Svirala sam na njezinom albumu “Come Away With Me”. Nitko nije očekivao da će taj album osvojiti pet Grammyja.

Je li istina da ste počeli pjevati na njezin nagovor? – Pjevam cijeli život, ali Norah me potaknula da to činim na nastupima.

Često svirate s gitaristom Billom Frisellom. Što vam se toliko sviđa u njegovoj glazbi? – On je za mene poput mentora. Neizmjerno ga poštujem i zahvalna sam mu. Producent na snimanju albuma “Unspeakable” bio je Hal Wilner, sjajna i luda osoba. Nitko od nas nije znao unaprijed što ćemo svirati ili što će se događati, sve dok nije bilo gotovo. To je Halov način rada.

Kako to da na svojem vokalnom albumu izvodite pjesme posve različitih autora, na primjer Boba Dylana i pionira džeza Jellyja Rolla Mortona? – Volim dobre pjesme, bez obzira na to iz kojeg su žanra.

Davor Hrvoj