Vraćam se prvoj ljubavi

U profesionalnom životu Zrinka Cvitešić ima tri velike ljubavi – glumu, ples i pjevanje – a sve tri doći će do izražaja u ulozi srednjoškolke Ane, u mjuziklu “Za dobra stara vremena”. Ulogu nadarene glazbenice prihvatila je, zapravo, na neviđeno, a kad se na probi prvi put ugledala u ljetnoj haljinici, bijelim čarapicama i sandalama, te s rajfom (u boji zagrebačkog tramvaja) u dugoj crnoj kosi, odmah je pomislila kako je nalik na svoju mamu kakve se sjeća dok je bila djevojčica. Premijera mjuzikla Rajka Dujmića i Željke Ogreste, inspiriranog pjesmama Novih fosila, predviđena je za 4. prosinca u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu, a probe su počele prije desetak dana u dvorani za bridž i šah.

Jeste li kada slušali i pjevušili hitove Novih fosila, s obzirom na to da ste bili dijete dok su oni bili na vrhuncu popularnosti? – Moja sestra i ja odrasle smo na pjesmama Novih fosila. Omiljene su nam bile “E, moj Saša” i “Dobre djevojke”, koje smo često zajedno pjevale. Osim legendarnog “Saše”, u mjuziklu izvodim i songove “Ja još te volim”, “Šuti, moj dječače plavi” i “Za dobra stara vremena”, a kako sam većini pjesama znala barem refren, sad sam se samo trebala prisjetiti tekstova. A ugledavši na prvoj probi Sanju Doležal, koja glumi Tonku, direktoricu muzičke škole, prva slika mi je bila: Sanja u točkastoj haljinici u spotu za pjesmu “Ja sam za ples”, snimljenom negdje na moru. I to me odmah vratilo u djetinjstvo.

Podsjeća li vas na djetinjstvo i kostimografija za mjuzikl? – Kad sam se pogledala u zrcalu, kao da sam pred sobom vidjela svoju mamu Višnju kakvu je znam s fotografija iz mladosti: i ona je imala dugu crnu kosu s pony tier šiškama. Ovu lepršavu haljinicu je kostimografkinja Danica Dedijer pronašla u jednom zagrebačkom second hand shopu. Kako su vas “pomladili” za ulogu srednjoškolke? – Nisam trebala napraviti ništa posebno. Nije tako davno da sam bila srednjoškolka i dobro se sjećam svega onoga što čini život jednog tinejdžera. Ovo je moja dosad najblaža “transformacija” jer za Marušićev film “Bella Biondina” sam se ošišala i obojila u plavo, za Hribarov “Što je muškarac bez brkova” morala sam se udebljati osam-devet kilograma, a za film Jasmile Žbanić “Na putu” lani sam ih natukla čak jedanaest.

Tko vam je ponudio ulogu Ane? – Redatelj Mario Kovač me nazvao i rekao da bismo opet mogli raditi zajedno. Pristala sam, a nisam ni pitala o kakvoj je ulozi riječ jer u njega imam bezgranično povjerenje. Mogu reći da je on zaslužan što sam ipak postala glumica, jer na trećoj godini sam htjela odustati od studija, a on me tada pozvao u svoju kazališnu klasu i – izvukao iz krize. Svojedobno smo surađivali i u veseloj predstavi “Karlovac – (k)raj na Zemlji”, s kojom smo gostovali po cijeloj Hrvatskoj. Stoga, kad Mario nazove, sve ću otkazati ili nastojati uskladiti ostale obveze samo da radim s njim.

A kako ste reagirali kad ste doznali što ćete glumiti? – U sljedećem telefonskom razgovoru ukratko mi je rekao da se radi o mjuziklu i pjesmama Novih fosila, da je scenarij napisala Željka Ogresta, da se priča događa 80-ih godina, a kad sam doznala tko je u glumačko-pjevačkoj ekipi, sve se nekako lijepo zaokružilo. Ana Begić mi je jedna od najdražih kolegica na sceni, a i privatno, Goran Navojec također, s Ivicom Vidovićem sam se lanjsko ljeto zbližila dok smo u Splitu snimali “Bellu Biondinu”, dakle to je neka “moja” ekipa.

Kako ste se uskladili s mladim riječkim pjevačem Markom Toljom koji glumi Sašu? – Prvi put surađujemo, i on mene tek treba ispitati kroz glazbu, a ja njega kroz glumu.

Imate li iskustva u mjuziklima? – Obožavam ih. Ovo mi je peti u kojem nastupam. S rock-mjuziklom za djecu i mlade “Cvrčak, mrav i Mrvica”, u kojem glumim Mrvicu, započela sam u listopadu 1999. profesionalnu karijeru. U “Priči sa Zapadne strane”, 2003. u zagrebačkom HNK, bila sam Roksa/Anybody’s, djevojka koja se stalno gura u mušku bandu, a oni je izbacuju. U “Maloj trgovini užasa” u “Komediji” glumila sam jednu od tri crnkinje, a predstava-cabaret “Nema boljeg businessa od show businessa” u &TD-u bila je zamišljena kao one women show. Pogledala sam i dosta američkih produkcija, na Broadwayu “Hair Spray”, “Lion King”, “Buđenje proljeća”, “Briljantin”, “Chicago”, “Fantoma u operi”, “Ljepoticu i zvijer”…

Odakle takva strast prema tom glazbeno-scenskom izričaju? – Odrastala sam uz glazbu i ples. Tata Ivan je plesao folklor i pjevao u društvu Turanj, u selu nadomak Karlovca gdje smo živjeli, mama je završila harmoniku u srednjoj muzičkoj školi i 15 godina svirala orgulje u crkvi, a za svaki Božić i Uskrs doma su se pjevale pjesme. Stoga smo sestra Dinka i ja vrlo rano krenule u glazbenu školu pa u plesne grupe, a pjevala sam i u zboru Zora, prvom hrvatskom pjevačkom društvu, koje je osnovano u Karlovcu 1858. Jeste li svirali neki instrument? – U srednjoj glazbenoj školi u Karlovcu, koju sam pohađala uz jezičnu gimnaziju, maturirala sam klavir i solo-pjevanje. Gluma mi nije bila najvažnija i sanjarila sam o tome da se bavim nečim vezanim uz glazbu. Htjela sam, zapravo, studirati klavir, međutim, s 15-16 godina sam dobila jaku skoliozu i shvatila da zbog bolova u kralježnici neću moći vježbati osam sati na dan. No, glazba je oduvijek moja prva ljubav, stalno joj se vraćam i ne mogu pripremati niti jednu ulogu, bilo kazališnu ili filmsku, a da ne razmišljam kakvu bi glazbu ta osoba slušala.

Sjećate li se prvog mjuzikla koji ste gledali? – Bila je to “Jalta, Jalta”, u Zorin domu u Karlovcu, sa Sandom Langerholz Miladinov. Potom sam gledala sve koji su igrali u “Komediji” – od “Ljerke Šram” do “Tko pjeva zlo ne misli”, u kojem me oduševio Dražen Čuček kao Gospon Fulir. Kad sam pripremala “Malu trgovinu užasa”, osjećala sam da mi pjevanje pomalo zapinje i godinu dana sam pohađala satove kod Branka Blaćea.

Kakva su vam dosadašnja pjevačka iskustva? – Ja nikad neću graditi pjevačku karijeru, ali zanima me glumačko izražavanje kroz glazbu. Jedna od najstresnijih situacija u životu bio je VIP-ov Božićni koncert prije nekoliko godina u HNK, na kojem sam, na nagovor prijatelja koji je to organizirao, nastupila s Tedijem Spalatom, Oliverom Dragojevićem i Ibricom Jusićem. Doista mi je bilo neugodno, jer to nije bio moj teren, osjećala sam da mi tamo nije mjesto. Kao iskusni glazbenici prepoznali su moj strah i nesigurnost, pomogli da ih prevladam, i na kraju je sve ispalo dobro. No, pamtim onaj osjećaj: ajme, Bože, što ja ovdje radim?! Kako se osjećate otkad ste zakoračili u tridesete? – Isto kao i s dvadeset i osam ili dvadeset i devet. Ne zamaram se time koliko će mi koja godina donijeti bora ili celulita, prije ću pomisliti: trideset ti je godina, a još živiš u unajmljenom stanu.

Kakvu glazbu slušate kod kuće, u autu? – Ovisi o tome što trenutačno radim. Na snimanje filmova nikad ne idem bez glazbe Ennija Morriconea, imam sve njegove CD-e, a od Filipa Glassa – desetak. Tada volim slušati instrumentalnu glazbu, jer se uz nju mogu koncentrirati. Kod kuće slušam jazz. Kad sam pripremala dramu “Zečja rupa”, slušala sam fado, glazbu ženske boli, tužnih osjećaja i patnje, jer je moja uloga bila takva. Ta uloga Becce, majke koja je izgubila sina, svoje jedino dijete, najteža je i najljepša moja kazališna uloga dosad, a i premijera je bila najposebnija.

Zašto najposebnija? – Jer je to bila prva premijera na kojoj nisam osjeća nikakvu tremu, izišla sam na pozornicu “Gavelle”, koju inače najviše volim jer je najintimnija, bez leptirića u trbuhu, zbog čega sam se malo i prepala. To je prva uloga u kojoj sam uspjela sto posto izići iz Zrinke. Od prvog do zadnjeg trenutka na sceni nisam bila svjesna publike, ni koliko je ljudi u gledalištu, ni tišine i netišine. Uz tu sam predstavu sazrela kao osoba.

I u filmu o maloj zagrebačkoj glumici Lei Deutsch, koji priprema Branko Ivanda, također ćete glumiti majku. Razmišljate li o majčinstvu? – Doći će to kad bude vrijeme.

Zapitkuju li vas roditelji kad ćete im podariti unuče? – Ne toliko mama i tata, koliko bake i djedovi, je bi to htjeli doživjeti. No, moja dvije godine mlađa sestra Dinka ima dvoje djece – curicu od pet godina i dječačića od godinu dana, pa je ona preuzela dio te “odgovornosti”.

Što pripremate u matičnom kazalištu, zagrebačkom HNK? – Za Molierèova “Građanina plemića”, u režiji Kreše Dolenčića, ponovno učim mačevanje. U tome sam bila vrlo uspješna na akademiji, čak sam predstavljala Hrvatsku na Svjetskim vojnim igrama u Zagrebu 1999., demonstrirajući kazališno mačevanje.

Strast su vam i motori: ludujete li na cesti, ili ste oprezna vozačica? – Odrasla sam u Karlovcu, svi dečki iz društva imali su motore, i mi cure bismo im se uvijek pridružile. Još od srednje škole pa sve donedavno motocikl mi je bio neispunjena želja. S mamom sam se dogovorila da ću ga kupiti kad navršim 30 godina. No, uspjela sam se izboriti i kupila sam ga godinu ranije. Volim brzinu, ali u autu, a što se tiče motora, tu sam veliki ziheraš. Baš zato nisam kupila jurilicu nego chopper od 250 kubika, za uživanje, vožnju po prirodi, 60-70 kilometara na sat. Imala sam dosad nekoliko nezgodnih situacija na cesti, i da sam vozila brzo, ne bih baš dobro završila.

Jeste li sada u sretnom životnom razdoblju? – Mislim da je svako razdoblje i lijepo i tužno, i u tome jest ljepota života. Moja mama, koja je bila teta u vrtiću, odgajala nas je i vlastitim primjerom pokazivala kako i u tužnim vremenima možemo doživjeti trenutke sreće. I obrnuto, naravno. A sad mi je, zapravo, jako lijepo. Pripremam mjuzikl u kojem sve pršti od veselja i osjećam da se polako vraćam svojoj prvoj ljubavi, da ponovno dolazi vrijeme za glazbu. Za subotu, 3. listopada, pripremam i, nazovimo ga tako, samostalan koncert na Samoborskoj glazbenoj jeseni, s bendom sastavljenim od pet-šest mojih prijatelja. Nastupit ćemo u ciklusu jazz-koncerata koji se održavaju u Caffeu Havana na središnjem Trgu kralja Tomislava.

Jagoda Zamoda