Vrata povjerenja

Navršila sam 47 godina, u braku sam 27, imam četvero djece. Muž i ja smo kroz razdoblja bure i nevere, ali i razdoblja bonaca, izgradili stabilnu obitelj. Na žalost, već nekoliko godina u postelji ne funkcioniramo. On ne želi sagledati problem i suočiti se s njim, nego poput noja zabija glavu u pijesak, a ja ne znam je li impotentan zbog zdravstvenih razloga (iako nema kroničnih bolesti), zbog čaše vina više ili, pak, zbog nečega trećeg? Sad kad je fertilna faza iza mene, želim seks zbog užitka i osjećam silnu želju za njim. Dok čekam sama na svojoj strani postelje, vrijeme kratim televizijom i pitam se… A što se sve ne pitam! Nije šala

Spavaća soba je najtajanstvenija prostorija našeg života. Ona je raj ili pakao, postelja ili mučenički prostirač, ona dijeli i spaja, u njoj se laže ili šapuću riječi koje nestaju u poljupcu, u njoj se mrzi, zbog nje se plače, u njoj se čeka. Kao i vi. Onda on dođe, legne i zaspi, a vi gasite televizor. Još jedna noć je iza vas i jedan zagonetan dan pred vama. Ne biste li ga sutradan upitali zbog čega je sinoć bio tako pospan, pokušavajući odgonetnuti njegovo lice i sve što ono krije? Ali, to je najčešće tabu tema, sve čežnje i strasti pokriva mrak, a po danu je nezgodno pričati o nezgodnim stvarima… pa makar da ste u mraku. Vi ćete morati, makar uz malu noćnu svjetiljku koja sakriva sram, pitati svoga supruga zašto je umoran kad vi niste, zašto ne može kad biste vi htjeli, što ga muči i uništava vaše živce? Htjela sam samo reći da ljudi moraju razgovarati, bio dan ili noć, ispod jednog popluna ili za jednim stolom. Inače nahrupe sumnje i sve se počne raspadati, ružne misli i optužbe vrzmaju se po glavi, a da se, možda, nije ništa dogodilo. Samo zato jer se šuti. Kad dođe u spavaću sobu, ugasite televizor, a upalite svjetlo i pitajte. Možda vam te noći neće ništa reći, ali deseti dan će kapitulirati. To je točka u kojoj ćete se naći. Kao dva prijatelja. Tek kad se izgovori sve ono što se drži u sebi, otvaraju se vrata povjerenja. Tako bi bilo najbolje.