Vrijedni i glupi

Sad mi je 25 godina i namještenica sam u jednom velikom poduzeću. Visoka sam, vitka, izgledam lijepo (barem drugi to govore), duge kose i krupnih plavih očiju. Obavljam solidno svoj posao, nikad mi nitko nije prigovorio da radim loše ili aljkavo. Moje kolege, međutim, više zanima moj izgled nego moj posao koji uredno obavljam i kojemu nikad nitko nije uputio nikakvu primjedbu. Ipak se prema meni ne ponašaju kao prema obrazovanoj osobi nego kao prema lutkici. Ljudi me gledaju, a ja bih željela da me slušaju. Shvatila sam da ponekad umjesto prednosti, ljepota smeta. Ja se lijepo odijevam, ne tjeram modu, ali je se držim, nisam ja kriva što moje obline “uzrujavaju” neke moje neodgojene kolege koji su toliko smjeli i drski da mi dobacuju dvosmislene riječi (čak se i direktor drznuo da mi uputi dvosmislen kompliment poput onoga “Ti si vamp na kvadrat”, kao da sam ja neka laka žena, a ne dobra službenica koja ne samo što pošteno radi, nego se i uljudno ponaša). Što se koga tiču moje visoke pete ili malo više kozmetike nego što je upotrebljavaju njihove kolegice koje su također zlobne? Najradije bih promijenila poduzeće. Jesam li preosjetljiva ili su ljudi oko mene bezobzirni, točnije, zlobni? Ako jesu, zašto su? Što im ja smetam? 27456 L.

Ne bih mijenjala poduzeće zbog komplimenata, čak ako su i nezgrapni. Ostala bih i radila svoj posao, u njemu je mjerilo jeste li samo lutka s naslovne strane ili ozbiljna namještenica. Ne bih mijenjala stil odijevanja osim ako je pretjerano upadljiv, i dalje bih se šminkala, osim ako šminkanje nije nametljivo za jedno ozbiljno radno mjesto, nosila bih cipele po svom izboru. Ljude zabavlja tračati, važno je da upadice nisu uvredljive i primitivne, ponižavajuće: kvaliteta trača govori dovoljno o njima. Komentari o našoj ljepoti za koju nismo ni zaslužni ni krivi, mogu nas samo veseliti. Lijepo je biti lijep, a ružno je biti glup. Kad to shvatite, nećete napustiti radno mjesto na kojem ste uspješni, a zlobnici neka si grizu nokte od jada!