Za sreću je potrebno dijete

Uvijek sam se divila ženama koje posvajaju djecu jer mi se činilo da su to žene posebnog kova. Višak ljubavi koju nose u sebi za sve ljude, daju onima kojima je ona najpotrebnija – djeci. I to tim malim bićima koja su negdje ostavile biološke majke tko zna iz kojih razloga. Nikad nisam osuđivala ljude, ma što da čine, ali ovdje sam i ja zastala jer nisam mogla razumjeti kako netko može ostaviti vlastito dijete, pa ma što da ga na to natjeralo. S druge, pak, strane, žene koje takvu djecu posvoje, a posebno one koje imaju i svoju biološku djecu, za mene su doista heroine. I sve bi to bilo bezbolno, čak idilično, kad se u toj djeci ne bi pojavila želja da upoznaju svoju biološku majku, ma kako da vole ovu koja ih je posvojila, a u tim majkama strah da će “krv prevagnuti” i da će ih izgubiti kad je pronađu. To su presudni trenuci i jednima i drugima i tu mogu pucati sve one fine veze koje su godinama pletene. Iako je ovdje teško dati neki savjet, i posvojiteljica i ona koja je dijete ostavila, na žalost, mogu biti ranjene. Jedna jer je djetetu dala sebe, a druga jer mu je oduzela sve. Ako se u jednoj odjednom pojavi ljubav, ili kajanje ja bih prije rekla, što u takvim slučajevima raditi? Možda priča koju su mi povjerile dvije žene, sad već i same majke, odgovori na neka pitanja. No, najvažnije je da djeca znaju da su posvojena, a uvijek se sjetim jedne majke koja je, objašnjavajući svom djetetu kako je on u prednosti pred drugom djecom, rekla: “Njihove majke su ih, istina, rodile, iako i nisu znale koga rađaju, a ja sam tebe, dušo, izabrala”. Maria je bila posvojena odmah nakon rođenja. Nije se mogla potužiti na život u kući svojih posvojitelja. No, tek je nakon vjenčanja počela tražiti svoju biološku majku. “Uvijek sam znala da sam posvojena, mi smo o tome mnogo razgovarali i meni to nije smetalo niti me boljelo, jer su moji roditelji bili predivni. Oni su mi kazali sve što su znali: da je moja majka Talijanka iz aristokratske obitelji, i da su je roditelji, da bi sprali ljagu sa svoga imena, poslali u Švicarsku da rodi. Sve se to obavilo preko prijatelja.

Kao dijete znala sam se pitati kako ta moja majka izgleda, ali tad još nisam imala želju da je upoznam. Želja za tim rasla je s mojim sazrijevanjem. U pubertetu sam to osjetila jače, moji su me roditelji vodili čak i psihologu koji je rekao kako je to i normalno, pa čak i ti povremeni konflikti koji se dešavaju i u obiteljima s biološkom djecom. I kad su svi mislili da sam se smirila, u meni je tinjalo. Čak toliko da je, kad sam rodila svoje prvo dijete, muž shvatio da moramo pronaći tu ženu koja me rodila. Jasno da ništa nisam rekla majci, ženi koja mi je, zapravo, ne dala nego spasila život. Više i ne znam odakle smo krenuli, koga sve nismo pitali gdje je moja majka, gdje su moji korijeni, i da moj muž nije zauzimao visoko mjesto na društvenoj ljestvici u Švicarskoj, tko zna bi li mi to i uspjelo. I kad sam konačno došla do svoje biološke majke, i kad je ona negirala da sam joj ja kći, a živjela je u izobilju uz muža koji mi čak i nije izgledao loš, a kažu da sam joj bila slična kao jaje jajetu, u meni je nešto puknulo. Posramila sam se sebe, no najteže mi je bilo zbog majke koja mi je to, zapravo, i bila. Nikad joj nisam priznala što sam joj učinila iza leđa, iako sam bila sigurna da bi mi to i oprostila. Baš onako kako bi to učinila svaka prava majka”. Druga je priča drugačija. Ja sam, slušajući je, zaključila kako su oni siromašni dostojanstveniji od onih bogatih. I Brigitina priča pokazuje koliko je važno da posvojeno dijete zna sve o svojem podrijetlu. Ona je živjela u jednom sirotištu sa svojim bratom. Bilo joj je pet godina, a njemu godinu manje kad su ih iz tog doma odveli i posvojili njihovi novi roditelji. Do svoje treće godine ona je živjela u biološkoj obitelji. Onda je otac umro, a majka ih je poslala svome bratu. No, i kod njega se nisu zadržali dugo. Kad se više nije mogao brinuti o njima, smjestio ih je u sirotište. Majka se, valjda, u svemu tome izgubila. Tek je jednom napisala pismo u dom da ih daju posvojiti obitelji koja bi im mogla pružiti ono što ona ne može. No, priča ne bi bila pričom kad se ne bi zakomplicirala. Brigita se teško privikavala na novu majku. Pred očima joj je titrala uvijek slika one biološke. Valjda od stresa, ali nije se više sjećala čak ni njezina imena, no zato sliku nikad nije izbrisala. Sve što je željela, bilo je – barem je još jednom sresti. Tko zna što se sve, barem prema njezinoj priči, nije dešavalo u malenoj glavici, ali da bi nekako zatomila bol, čim je naučila pisati, počela je voditi neki svoj dnevnik. Nazvala je to “Pričom o svom životu”. Bilo je u njemu naivne romantike, čežnje, silnog uzbuđenja kad bi joj se činilo da je majka s neba gleda jer je čula da je i to moguće. “Moji novi roditelji bili su veoma dobri prema meni i mojem bratu. Kad su odlazili s nama iz sirotišta, ostavili su svoju adresu tako da nas u svakom času, oni koji se budu za nas zanimali, mogu i posjetiti. I kad sam odrasla, ja sam stupila u kontakt sa svojim ujakom, i doznala da se moja biološka majka udala. Potreslo me to, ali još sam sve držala u sebi jer mi se činilo da našim novim roditeljima ne bi bilo pravo što tražimo biološke rođake.

No, “zov rodbine” bio je jači i od zahvalnosti i ljubavi koju smo osjećali prema našim stvarnim roditeljima”. S 20 godina i nešto ušteđenog novca Brigita je otišla tražiti svoju majku. I ono što je vidjela, u kakvom ju je stanju našla, razočaralo ju je, ali još više ražalostilo. Bio je to jedan posve drugi svijet, njoj nerazumljiv, stran, čak toliko da se pitala što bi s njom bilo da je ostala živjeti u njemu. Tko zna bi li ikad vidjela kazalište, bila na koncertima koje je obožavala, uživala u slikama najpoznatijih slikara, pa imala nekoliko njih čak i u vlasništvu. “Kad sam se konačno srela sa svojom majkom, rasplakale smo se. Susret je bio dirljiv, ali više je to bio izraz tuge što ona živi tako jadno, nego ljubavi koju sam prema njoj osjećala – one koju sam osjećala prema majci koja me odgojila. Majka me sve vrijeme našeg susreta doživljavala kao djevojčicu, kao da je htjela popraviti propušteno. Neprestance me grlila, svaku moju riječ htjela je popratiti poljupcem. No, propušteno se nije moglo vratiti. Ja sam to spoznala, ali tada nije još i ona. Tek tad sam počela zaista cijeniti svoje nove roditelje. Vratila sam im se posebno zahvalna što su mene i mojega brata izvukli iz toga siromaštva. Kad su mi bile 32 godine, i kada sam već imala i svoju obitelj, otišla sam ponovno biološkoj majci i pokušala joj pomoći. Željela sam je dovesti u svoj dom, upoznati je sa svojim mužem pokazati joj kakav život su mi pružili moji novi roditelji. Moja majka nije prihvatila moj poziv. Čini se da je sretna u svojoj bijedi. Na kraju sam se pomirila da svatko i dalje živi svoj život. Ja sam bila mirna jer sam joj pomagala, ali nije mi se činilo da joj je to uopće bilo važno. Bilo joj je važnije da sam ja sretna u tom svom svijetu. Spoznala sam ono što mi je moja adoptivna majka znala govoriti: – Nije mi bilo lako s tobom, ali prošlo je. Dobro da si je srela, ali znala sam da ste vi dva svijeta. Svatko je u svom, na svoj način, sretan. Imala je pravo, samo sreća je tako relativna. Sretni su oni ljudi koji vole, sretni su i oni koji su voljeni, a najsretniji su ipak oni koji usrećuju druge. To su zasigurno majke koje prihvaćaju tuđu djecu i vole je kao svoju. Jer, ona i jesu njihova.