Zajedno ćemo nositi svoj križ

Napisala Jasmina Rodić Snimci: Igor Nobilo i privatni album Copyright Gloria

Prošla je godina i pol otkako je televizijski novinar Nenad Hervatin (26) izgubio oca Arminija, kojeg je u Puli, u svađi oko parkirališnog mjesta, ubio pijani susjed. Te je tragične srpanjske večeri 2005. umalo poginuo i njegov dvije godine stariji brat Dean, kojemu je zbog teške prostrijelne rane (metak mu se zabio u plućno krilo) sljedećih tjedana život visio o koncu. Novinar koji radi priloge za emisiju Red Carpet na Novoj TV tada je u Gloriji otvorio srce, progovorivši o svojem životu, o odnosu s roditeljima koji su ga kao trogodišnjaka dali na skrb rodbini, o zahvalnosti koju osjeća prema ljudima koji su ga odgojili – djedovoj sestri i njezinom mužu, te strahu i brizi za brata koji je tada ležao na Odjelu za intenzivnu njegu pulske Opće bolnice. Deanovo stanje se ipak poboljšalo, pa se Nenad vratio u svoj podstanarski stan u Zagrebu, uvjeren da nakon niza ružnih i tragičnih iskustava braću ipak očekuju neki ljepši dani. Nadao se ponovnom zbližavanju s bratom s kojim nije živio od ranog djetinjstva (jer je Dean ostao s roditeljima), no četiri mjeseca kasnije uslijedio je novi šok. U prosincu 2005. Dean je završio u zatvoru. Zbog dvije teške krađe, jedne opasne radnje i posjedovanja heroina, pravomoćno je osuđen na godinu i šest mjeseci, a Nenad Hervatin morao se suočiti s činjenicom da mu je brat već godinama narkomanski ovisnik.

– Bilo mi je veoma teško. Kad nam je otac ubijen, policija je spomenula da se u pulskom stanu u kojem su on i brat živjeli skupljalo društvo koje ima veze s drogom, o čemu ja nisam ništa znao – kaže Nenad Hervatin, koji je posljednjih godinu i pol dana redovito posjećivao starijeg brata u Puli i Glini gdje je izdržavo kaznu. Ondje su, kaže, prvi put otvoreno razgovarali o svemu, Nenad je hrabrio Deana u njegovim nastojanjima da se riješi ovisnosti, a braća su se dogovorila i to da će postati cimeri u Zagrebu, čim Dean iziđe iz kaznionice. Od 19. siječnja, otkad je stariji brat izišao na slobodu, žive zajedno u Nenadovu unajmljenom jednosobnom stanu u zapadnom dijelu grada.

U paklu droge

– Nakon toliko godina, krenuli smo u zajednički život kao dva potpuna stranca. Izreka kaže: svako zlo za neko dobro. Ovi naši zajednički trenuci su upravo to, nešto lijepo što je proizišlo iz niza ružnih iskustava – kaže Nenad Hervatin. Obojica su svjesni da im neće biti lako: oca više nema, a majka, koja se od njega prije mnogo godina razvela i u inozemstvu osnovala novu obitelj, za njih rijetko kad pita. Dean, koji se u zatvoru odvikao od droge, još se teško privikava na nov način života. Muče ga noćne more i ima problema sa spavanjem, dok mu Nenad pruža podršku da ne poklekne i ne vrati se starim porocima. Obojica su svjesni da Deanu neće biti lako ni sad, kad je “čist” od droge.

– Po struci sam kuhar, no tko će htjeti zaposliti bivšeg narkomana i zatvorenika? Ne želim nikome više lagati, a istina baš i nije ružičasta – kaže Dean Hervatin, spuštajući pogled na pitanje kako je od mladog perspektivnog boksača, člana hrvatske reprezentacije, postao narkoman.

– Sve je počelo prije sedam godina kad sam jednu večer s prijateljem u Puli pušio marihuanu i takav sjeo za volan. Doživjeli smo težak sudar, dobio sam frakturu trećeg i četvrtog kralješka i liječnici su mi rekli da ću ostati invalid. Nakon godinu dana fizikalne terapije uspio sam prohodati, no morao sam zaboraviti snove o boksačkoj karijeri. Pao sam u depresiju i počeo uzimati drogu. Isprva jednom mjesečno, a onda sve češće – priznaje Dean Hervatin. Prvu “lajnu” heroina povukao je sa stola jednog poznanika, a prije tri godine posegnuo je i za iglom.

– Neko vrijeme sam s djevojkom živio u Ljubljani, gdje je heroin mnogo čišći i jači. Kad sam nakon toga došao kući i ušmrknuo heroin koji dileri nude u Hrvatskoj, pomiješan sa šećerom i tko zna čime još, droga nije imala nikakvog efekta. Tad sam prvi put posegnuo za iglom. Posljednjih godinu dana nisam se drogirao da budem high, već samo zato da mogu normalno funkcionirati jer me bez droge boljela svaka koščica u tijelu – objašnjava Dean Hervatin. Trenutak kad ga je policija uhitila zbog pljačke i paleža doživljava kao jednu od najboljih stvari u životu. Tih prvih dana iza rešetaka istražnog zatvora u njegovoj su se glavi “vrtjeli” različiti filmovi: pitao se zašto mu se sve to dogodilo, zašto je postao narkoman i hoće li to ostati do kraja života. U tim trenucima pomagali su mu razgovori s Nenadom, ali život mu se stubokom promijenio onoga dana kad je upoznao Zorana Jelića, predsjednika udruge Stijena – Kršćanskog centra za pomoć i rehabilitaciju ovisnika i obitelji, osnovane 2001. Taj diplomirani kriminalist, koji je i sam u mladosti uzimao drogu, vodi centar koji okuplja tridesetak članova, te redovito obilazi kaznionice u Lepoglavi, Glini i Požegi razgovarajući sa zatvorenicima ovisnicima.

– Pričamo o različitim temama, ne samo s ovisnicima već i s članovima njihovih obitelji, a sve na osnovi učenja Isusa Krista i Biblije. Stijena služi tim ljudima kao most na povratku u normalan život – priča Zoran Jelić. Kad je prvi put vidio Deana, u glinskoj kaznionici, doimao se kao osoba kojoj su potonule sve lađe.

Most u život

– Vidjelo se da živi bez nade i svjetla koje bi ga vodilo u životu. Činilo mi se da je čak sklon suicidu. No, već nakon nekoliko naših razgovora, njegovo stanje se poboljšalo. Iz sastanka u sastanak pratio sam kako mu se lice preobražava i kako se na njemu pojavljuje osmijeh – priča kriminalist, koji je dočekao Deana pred vratima kaznionice kad je ovaj izišao van, te ga odveo k Nenadu u Zagreb.

– Nenad je uvijek bio taj koji je snagu pronalazio u vjeri. Ja sam, pak, crkve oduvijek zaobilazio. No, sada se sve promijenilo, vjera mi je vratila volju za život, pa ne prođe dan da se ne pomolim i ne zahvalim Bogu i na najmanjoj lijepo sitnici poput dobrog ručka koji Nenad pripravi – priča Dean Hervatin. I Nenad je iznenađen bratovom preobrazbom. – Nekad nisam mogao zamisliti Deana da ne psuje, da ide na mise… a sad mi je neugodno kad mi se pred njim omakne psovka. On je uistinu sasvim nova osoba – kaže Nenad Hervatin koji sa svojim bratom redovito odlazi na sastanke udruge Stijena. Održavaju se svakog ponedjeljka u 18 sati u Zvonimirovoj 68, u Zagrebu (sve informacije mogu se pronaći na internetskoj stranicama www.stijena.hr). Nenad kaže da prvi put nakon dugo vremena iskreno vjeruje da dolaze bolja vremena.

– Dean i ja se dobro slažemo i polako uhodavamo u novi način života. Iako je stan malen, snašli smo se: dok se ja ujutro brijem i tuširam, on kuha kavu, popodne ja skuham ručak, Dean opere suđe a onda jedan od nas dvojice izvede mog psa Roka. No, i Rok je najsretniji kad ga u šetnju vodimo zajedno – kaže Nenad Hervatin.