NAŠ DOM: BORIS I INES MIKŠIĆ

Zaljubljeni Crobama na salašu

-Dosad sam za sebe govorio da sam Hrvat i Amerikanac, a nedavno sam postao Bavarac i Baranjac: sa svojom trećom suprugom, Njemicom Ines, s kojom sam se vjenčao prije sedam mjeseci, uredio sam u Belom Manastiru prvi naš zajednički dom. Premda već imam kuće na Floridi i Havajima, u Minnesoti, Coloradu i Wisconsinu, ovo je moja najmanja, ali najdraža kuća. Ima dušu i toplinu, iz starog drva od kojeg je sagrađena zrači pozitivna energija, u njoj osjećamo međusobnu bliskost, sklad s prirodom i plodnom zemljom, naprosto, imamo osjećaj pravog doma – kaže rođeni Zagrepčanin Boris Mikšić (60), inženjer strojarstva, poduzetnik i inovator, koji već 35 godina živi u Sjedinjenim Državama, gdje je, kao dečko s Trešnjevke, kako kaže, ostvario svoj američki san. Mikšić, koji je našoj javnosti postao zanimljiv kad se prije pet godina kandidirao za hrvatskog predsjednika, a za tu se utrku opet sprema ove godine, najprije je u poslovnoj zoni Belog Manastira u proljeće 2007. sagradio tvornicu biorazgradivih folija EcoCortec.

A kako mu je dosadilo stalno odsjedati u hotelu, odlučio je ondje kupiti kuću. S Ines je krenuo u potragu, razgledali su ih nekoliko, sve dok lanjskog proljeća na brdu Planina ponad grada nisu ugledali derutno zdanje s voćnjakom

. – Kad sam je vidio, rekao sam: kaj će mi dvorci, to je prava stvar! Odmah smo se zaljubili u lokaciju: cijeli Beli Manastir pred nama se prostire kao na dlanu, pogled seže sve do Osijeka, Papuka, Mađarske i Dunava. Kuća stara četrdeset godina bila je u vrlo lošem stanju i znao sam da nas čeka temeljita obnova, ali to nas nije previše zabrinjavalo. Ostali su samo nosivi zidovi, sve drugo je srušeno i ponovno sagrađeno – priča Mikšić koji je kompletno uređenje, prema svojim i supruzinim zamislima, prepustio vrhunskom majstoru, stolaru Stjepanu Hanuljaku iz Donjih Andrijevaca, koji se bavi ekološkom proizvodnjom i upotrebljava staru drvenu građu. Hrastove grede od kojih je izrađena sva drvenarija, ali i rustikalni namještaj – od bračnog kreveta, ormara, komoda, noćnih ormarića, škrinja za posteljno rublje, do klupa, stolova i stolaca – dopremljene su iz Turopolja. Obnova svih prostorija, spavaće sobe na prvoj etaži, dnevnog boravka, kuhinje i terase na drugoj te sobe za goste u potkrovlju, i izrada namještaja završeni su za sedam mjeseci.

Veliki prasak

– Kad sam prvi put ušla u uređenu kuću, bila sam ugodno iznenađena, to je bilo više negoli sam očekivala. Sve se doimalo kao skladna cjelina, nije pretrpano i uklapa se u ovaj ambijent. Ujutro čujem ptice, pa pogledam u nepregledne vinograde, a na večer s mužem uživam u zalasku sunca – kaže 47-godišnja Ines Mikšić koja je kao djevojčica ljetovala u Rovinju, a sad je, zahvaljujući suprugu, upoznala i druge hrvatske krajeve. Otvorenje baranjske kuće, koja se prostire na 120 kvadrata, zbilo se lani u listopadu, točno na Mikšićev 60. rođendan. Na proslavu, na kojoj su štimung davale tamburice, pozvali su gradonačelnika Belog Manastira te kao goste poslovne partnere iz nekoliko europskih zemalja. Iako je glavna dizajnerica njihova doma bila Ines Mikšić, sjenica pred ulazom ideja je njezina supruga, baš kao i jacuzzi u vrtu, postavljen na nekadašnjoj promatračnici. Na zidovima je najviše slika Ivana Lackovića Croate, s kojim je Mikšić prijateljevao, tkanice, stolnjake i prekrivače za krevete ručno su izrađivale baranjske žene, a odabrala ih je Ines. Sa stražnje strane kuće dozidana je lođa s krušnom peći, a u voćnjak su preselili drvenu kućicu sa salaša, “apartman” za prvu bračnu noć nazvan “Veliki prasak”, u kojoj su mladenci nekoć boravili tako dugo dok im se ne bi rodilo dijete. I njihov pekinezer Munchkin, premda kućni psić, dobio je kućicu u vrtu, na kojoj piše i njegovo ime. O voćnjaku od jednog hektara, podignutom prije pet godina, nastavili su se brinuti, a urod s 350 stabala bresaka, 80 šljiva, jabuka, trešanja, oskoruša i smokava daruju dječjim vrtićima u okolici. No, od dijela bresaka (koje su ove godine dale rekordnih 10.000 kilograma) ispekli su rakiju koju daruju poslovnim partnerima diljem svijeta.

I crveni mustang iz 1973. sa spuštenim krovom, parkiran ispred baranjske kuće Mikšićevih, kojim krstare po jadranskim otocima, kupljen je u – Belom Manastiru. Pronašli su ga u jednoj šupi, nije bio u voznom stanju i imao je – njemačke dokumente. Servisiran je u Zagrebu i zadržani su originalni amblemi mustanga i motor za utrke. Ribička sreća Premda se, priznaje Mikšić, novoj ljubavi nije nadao u šezdesetoj, upravo tad ga je pogodila Amorova strelica. Njemu je ovo treći brak (iz prvog ima dvoje odrasle djece), a Ines, koja je od njega mlađa 14 godina, drugi. Za svoju suprugu, koja dvadesetak godina živi u Americi, a prije toga je u Münchenu vodila butik sa žaenskom odjećom, kaže da joj je profesija – domaćica, da mu voli ugađati, dočekivati ga večerom, i u tome istinski uživa.

– Boris jako voli kiselo zelje i crveni kupus, no često jedemo ribu, onu koju sami ulovimo. Od njegove sam majke naučila pripravljati i neke hrvatske slastice, poput orehnjače i makovnjače – priča Ines Mikšić koja je Borisa Mikšića upoznala prije dvije godine zahvaljujući njegovim roditeljima dok su bili u posjetu sinu na Floridi. Ona je bila rastavljena, a i Mikšić se u to vrijeme bio razveo od druge supruge.

– Mi smo, zapravo, prvi susjedi na Floridi, kuće su nam udaljene petsto metara, a nikad se prije nismo sreli. Ines je šetala plažom, baš kao i moji roditelji. Kako je moja majka Nina profesorica njemačkog, s Ines je odmah našla zajednički jezik. I pozvala ju je k nama na kavu. Zatim sam je ja pozvao u ribolov, a nakon što je položila vrlo važan test, “izborila” se za ulaznicu za brak: lani je, naime, sa mnom na Havajima, na najvećem turniru na svijetu, ulovila 162 kilograma tešku i 2,25 metara dugačku vrlo rijetku sabljarku. Vjenčali smo se u siječnju ove godine na mom brodu Saga, ležerno odjeveni, u majice i hlače, kao i kad smo se upoznali, a zavjete smo izrekli pred kapetanom broda – priča Boris Mikšić koji je izravno iz Belog Manastira sa suprugom otputovao na Havaje, ponovno u lov na sabljarke, ne bi li im se i ovoga kolovoza nasmiješila ribička sreća.

Jagoda Zamoda