Zamor i dvojbe

Znam da smo svi mi najviše sami odgovorni za sve ono što nam se u životu događa, ali što učiniti kad nam ponestane snage za daljnju borbu, kad nas nitko ne može razumjeti? Što učiniti kad nam se svijet koji smo stvarali godinama, počinje rušiti i kako naći motiv za dalje? Prije nekoliko dana navršila sam 24 godine. Rođena sam u Slavoniji, odande smo moji roditelji i ja u samom jeku rata došli u Zagreb. Danas sam apsolvent na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Otkako znam za sebe, bila sam odlična u gimnaziji s mnoštvom izvanškolskih aktivnosti, afiniteta koji su nadilazili gradivo i osmogodišnje škole i gimnazije. Fascinirali su me jezici, strane kulture, povijest, filozofija, književnost… Završila sam studij i kad sam upisala drugu apsolventsku godinu farmacije o kojoj sam sanjala, osjećam se potpuno prazno. Osjećam da su mi četiri godine studija, svakodnevnih vježbi i predavanja, prošle u trenu. Već više od godine dana sam potpuno strana nekadašnjoj sebi, potpuno nespremna za život koji me čeka. Kao da sam u trenutku izgubila sve ono o čemu sam protekle četiri godine posvetila cijelu sebe. U jednom trenutku, kad gledam unatrag, kao da sam izgorjela. Pomišljala sam i o prekidu studija, bila sam čak blizu nekakvom nezahtjevnom zaposlenju, nevezanom za lijekove i farmaciju. Ali onda od straha da ni to neću biti u stanju, odustala sam. Svjesna sam da je pravi život tek sad ispred mene, ali tako teško mi je krenuti u njega… Ponekad ni sama ne znam tko sam i što želim. Svojom krivnjom sam se udaljila od mnogih prijatelja, nalazim sreću još jedino u hrani i tako gubim svoje dostojanstvo, ponos i samopouzdanje. Roditelji su mi u posljednje vrijeme potpora, ali je istina da sam se oduvijek teško mirila i nosila sa stvarima koje su mi zamjerali i prigovarali, bile one utemeljene ili ne, svejedno. Nikad se uz njih, pogotovo uz majku, nisam osjećala vrijednom. Od ranih dana nikad nije bio dovoljno dobar način na koji bih ja nešto učinila. Ipak, veoma volim svoje roditelje, radili su kako su najbolje znali. Zato ih ni za što ne krivim, ali diplomu želim dobiti više radi njih nego radi sebe. Nije mi jasno gdje je nestao onaj moj silni entuzijazam, moja ambicija i golema dječja znatiželja? Prošle sam godine silom željela vezu… napokon ga našla, da bih ubrzo, svojom nestrpljivošću, gušenjem, pretvarajući njega u centar svoga svijeta i živeći samo i jedino za naše susrete to upropastila. Sve se vratilo na staro i postalo još gore. Što se sa mnom događa? Ivana

Osobno mislim da se radi o zamoru koji rađa strah. Vi ste sve savršeno i marljivo radili, bili ste u svemu uzorni, puni entuzijazma, imali ste pred sobom viziju što želite i to što ste željeli strastveno ste i voljeli, bez obzira na nerazumijevanje vaše majke. Kročili ste svojim putem, ovo posljednje vas ni u čemu nije moglo spriječiti, vaša zacrtana linija bila je jača od tog nerazumijevanja. Zato ste joj i mogli oprostiti i ići naprijed, što bi se reklo, za svojom zvijezdom. Sad kad se sve približava kraju, hvata vas neka vrsta panike: počinjete mrziti ono što ste toliko voljeli, jer će se uhodana nit prekinuti i više ništa neće biti kao što je bilo. Muči vas podsvjesni osjećaj da je pred vama životna odluka. Nije logično da ono o čemu ste sanjali odjednom postaje odbojno, nezanimljivo, gotovo mrsko. Imam dojam kao da ste se izgubili, kao da ste prestrašeni. S toliko zanimanja za bezbroj stvari, s tolikom bogomdanom energijom, odjednom gubite sebe, prijatelje, hrana vam postaje najvažnijom, i sve to činite svjesno, kao da želite mučiti samu sebe. Nije vam nužna potpora roditelja, oni su svoju ulogu odigrali. Sad ste na redu vi da se obračunate sa samom sobom. Trgnite se i s te psihološke stranputice vratite se na put koji ste svjesno izabrali. Vi to možete i morate, inače ćete prezreti sebe i svoja dosadašnja nastojanja. Tko je, uostalom, spreman za život koji ga čeka nakon što se jedan njegov dio ostavlja za sobom? To je kao skok konja preko dubokog jarka s jednim jedinim ciljem da ga se preskoči. Upravo to morate učiniti, dužni ste najprije prema sebi. Diploma je važna točka jednog puta, zar je treba izbrisati zato jer trenutačno proživljavate neke osjetljive trenutke kojih, uostalom, nitko nije oslobođen? Imam blagi osjećaj da je zamutila vodu prekinuta veza s mladićem od kojega ste željeli napraviti centar svoga svijeta, a ne centar vašeg zajedničkog svijeta. Svi griješimo. Ali jaki, a to ste upravo vi, možete popraviti s malo više elastičnosti, taktičnosti i s manje egoističnosti. Ako nekoga volite, nemojte ga gušiti, jer bez daha nesposoban je da vam kaže kako vas voli. Studij ljubavi nije ništa lakši od studija farmacije.