Zaruke samo na malom ekranu

­Samo sa zadovoljnim osmijehom Ana Vilenica komentira činjenicu da na internetskom portalu, na kojem se glasovanjem izabire najbolji glumac, odnosno najsimpatičniji lik u serijalu “Ponos Ratkajevih”, uvjerljivo vode njezina koketna i pomalo naivna Lotte Walkovski te njezin TV zaručnik Krsto pl. Ratkaj, kojeg glumi Janko Popović Volarić.

Kad je, pak, na zagrebačkim ulicama prepoznaju i zazovu Lotte, 29-godišnja glumica rođena u Rijeci to bi najradije ignorirala, jer ne želi da je poistovjećuju s likom iz sapunice, no okrene se i pristojno nasmiješi. Premda je svoju prvu TV ulogu (zbog koje se iz Londona, gdje je magistrirala i u kojem živi posljednje tri godine, privremeno vratila u domovinu) dobila na audiciji, primijenila je i prokušanu metodu – veze i poznanstva. Njezina ju je, naime, prijateljica (i kolegica sa studija) Helena Minić, zvijezda domaćih sapunica, povezala s casting direktoricom iz Ave.

Jeste li se dugo premišljali da se iz Londona preselite u Zagreb? – Prije odlaska na audiciju sam odlučila: dobijem li ulogu, dolazim u Zagreb. U Londonu sam, naime, ostala bez novca. S prijateljem Slobodanom Karajlovićem snimila sam i producirala film od osam minuta i dvadeset sekundi, i ta me ljubavna priča, koju smo nazvali “The Window”, financijski sasvim istrošila. A kako dosad još nisam glumila u Hrvatskoj, iz koje sam prije devet godina otišla u Sarajevo, na studij na Akademiju scenskih umjetnosti, željela sam da me i moji roditelji u Rijeci napokon vide kao glumicu. Dosad su se, naime, tek iz novinskih članaka koje sam im donosila iz Sarajeva mogli uvjeriti da nešto radim. No, kad završi snimanje serijala vraćam se u London. Čeka li vas ondje netko posebno drag? – Ne, ondje se jednostavno osjećam slobodno, koliko god to možda zvuči otrcano. Volim hodati gradom, “izgubiti” se na njegovim ulicama, a oko mene ljudi različitih nacionalnosti. Volim živjeti u sredini u kojoj nitko ne zabada nos u ono što radiš. Ondje su i moji prijatelji i kolege s Central School of Speech and Drama gdje sam magistrirala, te iz jednog malog teatra u kojem povremeno radim.

Kako to da ste iz Sarajeva, gdje ste diplomirali i glumili u tamošnjim kazalištima, nakon šest godina otišli u London? – Još prije nego sam počela studirati, sa svojim tadašnjim dečkom otputovala sam na doček Nove 1998. u London. Zaljubila sam se u njegove antikvarnice, knjižare i trgovinice na Portobello Roadu, promatrala studente ispred Central School – za koju sam doznala da je među pet najboljih u Britaniji – te poželjela postati dio tog svijeta. Maštala sam kako bi bilo lijepo ondje studirati glumu, uzela sam tada čak i prijamnicu za upis… Ta želja me nije napustila i 2004. se napokon počela ostvarivati. Bila sam, naime, već pomalo zasićena životom u Sarajevu, koje sam, doduše, zavoljela, ali i osjećala da nikad neće postati moj pravi dom. Stoga sam se pribojavala da će me svaka nova uloga, bilo u Kamernom teatru 55 ili Narodnom pozorištu, zadržati još koju godinu. A ja sam čeznula za novom sredinom, za promjenom. I to radikalnom. Poklopile su se i dvije sretne okolnosti: moj prijatelj, Nizozemac Jan-Willem van den Bosch, redatelj koji je u Sarajevu te godine radio projekt za MES, iznajmio mi je po povoljnoj cijeni svoj stan u istočnom dijelu Londona, poznatom po galerijicama i jakoj umjetničkoj i modnoj sceni, no blizu uličica gdje je svojedobno “ordinirao” Jack Trbosjek. A da se ondje što prije priviknem, pomogla mi je Sarajka Eldina Begić, konceptualna umjetnica, koja je taj stan sa mnom dijelila.

Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 675 ili se pretplatite na PDF izdanje.