Zašto ne bi moglo bolje?

Sedam godina smo u braku. Meni je 26, a mom suprugu su 32 godine. Željeli smo dijete, ali nikako da se rodi. Napokon nam se ispunila ta želja. Moj muž je najprije bio presretan, onda se njegovo raspoloženje naglo pretvorilo u nezadovoljstvo, postao je bijesan, ljutit, mrzovoljan. Prigovarao je, psovao, vrijeđao, pa i sad kad je doznao da će postati otac – nije bio ništa bolji. Liječnica me upozorila da se ne smijem uzrujavati. Znao je on to, ali se sve ponavljalo kao do sada. Inače živimo u lijepom, velikom stanu, imamo dobre prihode, ništa nam ne nedostaje, ne shvaćam zašto je takav? Uskraćuje mi slobodu. Svaki put kad poželim izići iz kuće, nastaje kraval. Dođe mi da ga ostavim, ali kako, kad u meni raste jedno malo, divno stvorenje?

Zašto si takav, tata? Neće biti lako s nezrelom osobom koja ide iz krajnosti u krajnost. Vaš muž je prepun kompleksa, osjećaja manje vrijednosti, netolerancije, samouvjerenosti, on je osoba koja nije dorasla ni za brak, ni za očinstvo, ni za život u zajednici. Godine idilične žudnje za djetetom, zatim godine ponižavanja vlastite žene, često omalovažavane, čovjek kompleksa manje vrijednosti, svojevoljan, gazda u kući, sa sklonosti za tiranijom. Zašto ste uopće tako strastveno željeli dijete, kad će ono biti mali mučenik, sebična svojina svoga oca. Bolje da nije ni začeto. Ali, sad je kasno, ono raste u vama, ne može se buniti, ali se možete vi. Kako niste shvatili kakav vam je muž? On ne može ni s kim dijeliti svoju ljubav, ako je uopće ima, on je žrtva svoje vlastite teške naravi. Vaš suprug bi trebao liječnika. On je bolesnik koji ne može svladati svoje strasti. Sad je kasno, dijete raste, ono će, na žalost, biti svojina svoga oca. A vi? On je vrsta čovjeka kojega se napušta kako biste zaštitili i sebe i dijete koje je, na žalost, i njegovo.