Zbog Čarolije me vole i žene

Dok nije u “Čaroliji” dobila ulogu li­je­čnice Rosselle Natoli, obožavatelji 31-godišnje glumice Sonie Aquino bili su isključivo muškarci. Zahva­lju­jući svojim fizičkim atributima tempe­ramentna južnjakinja, rođena u Ave­llinu u blizini Napulja, uvijek je vrlo dobro prolazila u izborima najseksepilnijih Talijanki i bila jedno od naj­poželjnijih lica za naslovnice muških časopisa. Tome je pridonijela i popularnost koju je stekla zahvaljujući ulozi Sophije Loren u filmu “Život i smrt Petera Sellersa”, koji je 2005. nagrađen Zlatnim globusom. Ipak, pravu slavu doživjela je tek kao liječnica u spomenutom talijanskom TV serijalu. Kako ste se osjećali kad ste dobili ulogu u “Čaroliji”? – Bila sam presretna: svi najvažniji talijanski glumci u proteklih deset godina igrali su u toj sapunici pa ljepšu profesionalnu satisfakciju nisam mogla zamisliti.

Što je presudilo da odaberete glumu za životni poziv? – Od djetinjstva me to jedino zanimalo. Kad bi me majka vodila u kino, zamišljala sam svoj lik na velikom platnu i toliko sam se uživljavala u filmske priče da sam danima i tjednima nakon projekcije oponašala prizore koje sam vidjela. Da nisam postala glumica, sigurno bih cijeli život bila nesretna.

Koliko su vam roditelji pomogli u ostvarenju tog sna? – Odrasla sam u teškoj provinciji, na jugu Italije, a moji roditelji su jednostavni ljudi, koji uopće ne mogu pojmiti da netko glumi i filmu može posvetiti život. U 19. godini osjetila sam da dalje moram sama. Mog oca, poduzetnika, posebno je pogodila moja odluka da odem u Rim, jer je želio da moj tri godine stariji brat i ja preuzmemo vo­đenje obiteljske tvrtke. Za vrijeme studija mi nisu financijski pomagali jer su se cijelo vrijeme nadali da će mi studij i život u Rimu dozlogrditi te da ću se vratiti kući. Kad danas razmišljam o tom vremenu, sretna sam što sam sve postigla sama, vlastitom voljom, tvrdoglavošću i ambicijom.

Jesu li vam bile teške prve godine u Rimu? – Često sam plakala, ali sam bila svjesna da ne želim i neću odustati. Kao djevojka iz provincije morala sam se naviknuti na ritam velegrada, u kojem nikog nisam poznavala, doslovce sam krenula od nule. Osim toga, bilo je i nemoralnih ponuda. Jedina sretna okolnost bila je što sam imala stipendiju pa sam mogla u miru studirati. O kakvim nemoralnim ponudama govorite? – Neki ljudi u filmskoj industriji i na televiziji mladim i neiskusnim glumicama obećavaju brda i doline samo da bi ih odvukli u krevet. To vas nije obeshrabrilo? – Ne, jer sam znala koliko vrijedim i što želim. A svaka uloga omogućava mi je novo putovanje u dubinu vlastite duše, jer za svaku moram otkriti nepoznati dio sebe kako bih na ekranu bila uvjerljiva, kako bih razumjela lik koji tumačim, njegove motive i postupke.

Kako ste se pripremili za ulogu Sophije Loren u filmu “Život i smrt Petera Sellersa” u kojem su vam partneri Geoffrey Rush, Charlize Theron i Emily Watson? – Sophiju Loren, na žalost, nisam upoznala, ali sam pogledala sve njezine filmove. Kad sam počela raditi tu ulogu, jedino sam znala da Sophiju Loren ne smijem pokušati imitirati, jer bi to bilo potpuno pogrešno. Sto­ga sam u dogovoru s redateljem Stephenom Hop­kin­som da­la svoju interpretaciju vjerojatno najveće talijan­ske filmske dive, a gledatelji i kritika time su bili oduševljeni. Smeta li vam epitet najseksepilnije talijanske glumice? – To dugujem ulogama u filmovima u kojima sam snimala vruće ljubavne scene. Kad za to postoji umjetničko opravdanje, nemam problema sa skidanjem pred kamerom. Ne sramim se vlastitog tijela i nemam problema s održavanjem linije: mogu pojesti što god želim, jednostavno me se ne prima. Ima li uspjeh i svoju negativnu stranu? – Kad se proslavite, loše je samo što od paparazza ne možete živjeti. Zbog toga se i rijetko pojavljujem na društvenim događajima, nimalo me to ne privlači. A moj privatni život je jednoličan, usudila bih se reći dosadan. I kad su mi u žutom tisku željeli pripisati ljubavnu aferu, ni­tko u to nije povjerovao, pa su me na kraju ostavili na miru. No, nije tajna da ste već četiri godine u vezi s rimskim poduzetnikom: razmišljate li o vjenčanju i djeci? – Da, ali još nije pravo vrijeme za to. Ponekad se pitam postoji li uopće pravi trenutak da odlučite postati majka ili se to jednostavno dogodi. U svakom slučaju, moji materinski instinkti su sve jači. Jesu li vam roditelji u međuvremenu oprostili “neposluh”? – Naravno. I postali su vrlo ponosni na mene. Osim toga, njihova očekivanja ispunio je moj brat. On je vlasnik tvrtke u Rumunjskoj. Uz to, vodi i moje knjigo­vodstvo, te je velikim dijelom preuzeo posao mog agenta. Zahvaljujući tome imam osjećaj da brat pazi na mene kao kad smo bili djeca, i to mi se baš sviđa. Kako bi izgledao vaš dan iz snova? – Dugo bih spavala, otišla na fitness, malo pro­če­prkala po vrtu te se sa zaručnikom zaputila u planine da zajedno uživamo u zalasku sunca… Kako se najbolje opuštate? – Radeći u vrtu. Kad navučem gumene čizme i kad su mi ruke blatnjave do lakta, nitko nije sretniji od mene. Omiljena zabava mi je i mijenjanje rasporeda namještaja u stanu, bojenje zidova i slično, što mog zaručnika izluđuje. Isto tako, obožavam čitati i ići u kino. Jeste li bili u Hrvatskoj? – Kad smo u Budvi 2004. snimali film “Srce u jami” o egzodusu istarskih Talijana nakon Drugog svjetskog rata, u kojem su mi partneri bili Antonia Liskova, zvije­z­da šeste sezone “Čarolije”, i srpski glumac Dragan Bje­logrlić, jednom smo brodom otišli na izlet u Du­bro­v­nik. Oduševila me ljepota toga grada i tada sam se zarekla da ću se vratiti na Jadran.

Kruno Petrinović