Zbogom ružnim cipelama

Ovo je najviše što će vas boljeti – smireno je govorio dr. Ivan Sakač Terezi Kesoviji dok joj je injekcijom ubrizgavao anesteziju malo iznad nožnog palca. Dok je tekućina lagano pronalazila svoj put pod kožom, estradna diva stisnula je zube i "obrambeno" napela sve mišiće na tijelu. No, već za petnaestak minuta njezino lijevo stopalo bilo je sasvim neosjetljivo na dodir i operacija "ružne kosti" na palcu mogla je početi.

Hodajući to jutro prije operacije po kući, estradna diva samoj je sebi govorila: "Što to meni treba? Nekakve injekcije, piljenja kosti, možda i štake?! Kako ću biti mirna i bogzna koliko će dugo trajati oporavak?" A zatim se sjetila koliko je puta već s vrata bacila cipele u kut jer od boli više nije u njima mogla napraviti ni korak , pa je opet samu sebe počela bodriti:" Ma, moram to napraviti. Ne mogu više trpjeti bol u stopalu". S tim dvojnim mislima sjela je u auto i odvezla se do Brežica gdje ju je u privatnoj kirurškoj ambulanti već čekao kirurg dr. Ivan Sakač i njegova supruga Ksenija, koja mu je asistirala pri operaciji.

Od Pariza do Brežica

– Prvu nelagodu i bol počela sam osjećati prije četiri godine- objasnila je svom kirurgu Tereza Kesovija. – Ta kost na palcu postala je vrlo uočljiva, a i prst do palca počeo mi se kriviti. Koliko sam puta poželjela obuti uske cipelice s visokom petom ili ljeti elegantne sandale otvorenih prstiju, no nisam to mogla učiniti. I iz estetskih razloga, jer mislim da svoje nedostatke žena ne treba naglašavati već prikriti, ali i zbog boli koju bih osjetila ako bih dugo stajala na koncertu ili na nekom događanju. Ponekad me stopalo toliko boljelo da sam morala izuti cipele i po cesti hodati bosa, nadajući se da me nitko do auta neće sresti. Dakako, potražila sam i liječničku pomoć. Ili bolje rečeno, mišljenje. Ortoped u Parizu savjetovao mi je operaciju. Baš kao i nekolicina naših liječnika.

No, kad sam se počela raspitivati kako ta operacija izgleda, moram priznati da sam se malo prestrašila. Shvatila sam samo da bi mi trebali ispiliti kost, ugraditi vijak, kroz palac ugurati metalnu šipku koja bi sve to držala na "okupu" i da bih bila "izvan stroja" oko pola godine. Kako si to nisam mogla priuštiti, odustala sam. A onda sam se slučajno požalila mojoj znanici koja mi je rekla kako je, pak, jedna njezina prijateljica to vrlo elegantno obavila kod dr. Sakača u Brežicama. Shvatila sam to kao mig sudbine koji ne smijem odbaciti ma koliko se pribojavala operacije.

Operacija je trajala oko pola sata. Prvi je na redu bio palac. Kirurg je napravio oko pet centimetara dugačak tanak uzdužni rez pored palca, zatim je zarezao kost i dlijetom izvadio višak kosti. Pritom se nije čulo "klesarsko" kuckanje, zvuk koji smeta mnogim pacijentima, već lagano krckanje kao pri vađenju zuba. Nakon dvadesetak minuta rana je bila sašivena i liječnik se mogao posvetiti drugom prstu. Na njemu je napravio mali, ne veći od centimetra poprečan rez, iščupao višak kosti i vrlo brzo zašio. – A što sada?- pitala je Tereza kad je sve bilo gotovo.

– Sad ćete lijepo ustati, sići polako s kreveta i stati na nogu. Dakako, oslanjajući se više na petu i vanjski rub stopala. Morate pet dana mirovati, zatim doći da vam izvadimo konce i to bi bilo sve. Mogli biste osjetiti bol kad počne popuštati anestezija, no ublažit će je pokoji ketonal. – Znate li što ću najprije napraviti kad dođem kući? Pobacat ću iz ormarića sve cipele koje je moja kost na palcu deformirala i kupit ću si par novih, uskih, elegantnih cipelica koje ću nositi na mojoj festi potkraj siječnja.

Diana Šetka