Željko Königsknecht: Glumim u štiklama i na štakama

Petnaest godina je zagrebački glumac Željko Königsknecht (51) čekao priliku da zaigra u urnebesnoj komediji “Krletka”, čija je premijera u Satiričkom kazalištu Kerempuh zakazana za 10. ožujka. Redatelj Krešimir Dolenčić dodijelio mu je ulogu Georgesa, vlasnika travestitskog kluba čiji se sin zaručio s kćeri konzervativnog političara.

– Čim sam 1996. pogledao američku verziju filma s Robinom Williamsom i Nathanom Laneom u glavnim ulogama, nabavio sam prava na tekst, te ga s kolegom Edom Vujićem adaptirao za kazalište. No, zbog spleta okolnosti – stalne gužve u repertoaru Kerempuha i našem glumačkom rasporedu – to nismo uspjeli realizirali sve dok se Krešo Dolenčić nije odlučio prihvatiti posla. Iako sam trebao biti oslobođen te predstave, jer u Kerempuhu prebacujem normu, silno sam želio biti u podjeli, pa sam se s upravom kazališta dogovorio da me oslobode obaveza u nekoj od sljedećih predstava – govori Željko Königsknecht.

Na probe često dolaze njegov kćeri Hana i Tesa, 8-godišnje blizanke koje je dobio u trećem braku, s Irenom Müller, šminkericom u Dječjem kazalištu Trešnja, s kojom je odgojio i svog posvojenog 19-godišnjeg sina Petra iz prethodnog braka. Iako djevojčice ne razumiju sve finese i pojedinosti priče o homoseksualnom paru, kojem u posjet dolazi buduća tazbina, one se valjaju od smijeha gledajući glumce u ženskim kostimima, koji na štiklama plešu na estradne hitove i šlagere.

Zašto ste još prije petnaest godina mislili da je “Krletka” važan tekst, koji treba postaviti na scenu Kerempuha? – Zbog izražene homofobije u našem društvu, koja je i danas jednako prisutna. Najbolje se to vidjelo na lanjskoj gay paradi u Splitu, kad je deset tisuća pobješnjelo zbog mirne povorke četiristotinjak ljudi, čije je živote na kraju morala spašavati policija. Uvjeren sam da je vrlo važno ljudima pokazati da se osjećaji i život homoseksualaca ni po čemu ne razlikuju od života i osjećaja heteroseksualaca, da njihova ljubavna orijentacija ne može, i ne smije, biti povod za izljeve mržnje.

Jeste li kada sudjelovali na nekoj takvoj paradi? – Nisam. Iako ih podržavam, bojim se gužve jer vučem ozljedu kralježnice, pa moram biti oprezan da ponovno ne stradam.

Kako ste ozlijedili kralježnicu? – Preklani, dok smo na sceni u Velikoj Gorici izvodili predstavu “Moja žena zove se Maurice”, pao sam u štiklama. U toj predstavi Zijah Sokolović i ja igramo homoseksualni par, a ja iza scene nisam primijetio neravan pod nego sam zakoračio u prazno i ozlijedio disk. Neko vrijeme sam kao posljedicu te ozljede imao i pijetlovo stopalo, ali sam upornom vježbom vratio osjećaj u nogu. A kralježnicu sam samo zaliječio, jer po mišljenju liječnika nisam za operaciju nego bih trebao mnogo mirovati. No, bolovanje si ne mogu priuštiti jer gotovo svaku večer moram na scenu, a glumcu je najstrašnije otkazati predstavu.

Je li vam to jedina ozljeda s pozornice? – Ne. Prije godinu i pol sam na predstavi “Dok nas smrt ne rastavi” stao na stoličicu koja se izmaknula i slomio sam kost u stopalu. Doduše, liječnicima je trebalo tjedan dana da to ustanove, pa sam u međuvremenu s otečenom nogom i jakim bolovima odigrao još četiri predstave.

Koja predstava je najdraža vašim kćerima? – Hana i Tesa najviše uživaju u “Čudu u Poskokovoj Dragi”, čiji tekst znaju napamet, uključujući i sve psovke. Često citiraju dijelove predstave, što prenerazi ljude koji ne znaju o čemu je riječ. Primjerice, kad mi na ulici dobace “daj, ćaća, ne seri”. Inače su vrlo fine i pristojne. Osim u Kerempuhu, stalne su gošće i u Dječjem kazalištu Trešnja, gdje im radi mama.

Kruno Petrinović Snimio: Vedran Peteh

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Željkom Königsknechtom pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.895) ili se pretplatite na PDF izdanje