Žene ne priznaju krizu

Već mi se kosa diže na glavi od tih silnih upozorenja – ne možemo živjeti preko svojih mogućnosti, moramo paziti na svaku lipu, nema više razbacivanja, ozbiljna su vremena…

Pa, za mene i meni slične, uvijek su bila takva. Nikad se ni s čim nisam razbacivala, uvijek sam trošila koliko sam mislila da treba, ali i štedjela ondje gdje je to bilo moguće i kad je to imalo smisla. Za Židove se i tako kaže da su, ne škrti, ali da su racionalni. Neki kažu da je to isto, ali varaju se.

Kad sve to slušamo, čak se i uplašimo. Ne misli se, valjda, pod tim da ćemo hodati u dronjcima, da ćemo krpati odjeću kako su se nekad krpale čak i kuhinjske krpe? Nećemo se, sigurno, lišiti sve one ljepote koja i život čini takvim. Jednom je jedan Talijan rekao da ga ništa ne može toliko obradovati i raspoložiti, pa čak i da zaboravi na sve svoje brige, koliko lijepa i dotjerana žena. A noć provedena s takvom, daje mu snagu za – život. Smije li ijedna žena preko ove ispovijesti preći da se ne zamisli?

Čak i kad ne bi bilo tako, lijepo je i ohrabrujuće je to čuti.

I stoga, žene, ponavljam, vaše je vrijeme tek sad na pomolu! U vašim je rukama sve! Nemojte nasjedati na priče o krizi, neimaštini, jer, svemu se može doskočiti. Treba vam samo malo domišljatosti, trunčica vještine, tek se vratiti onim vrijednostima koje su se ili već pomalo zaboravile, ili se smatralo da to nema smisla. Otvorite svoje ormare, pomno ispregledajte što sve u njima ima, i porazmislite može li se, a sigurno se može, od nečega što ste nosili davno, učiniti ono što bismo mogli odjenuti i danas. I zablistati!

I kad tako počnete, za vas nema straha, vas niti tko može, niti će to čak i pokušati – uplašiti.

Često na takvoj robi ne treba mnogo zahvata. Neke od njih mogu učiniti i one žene koje misle da o švelu ne znaju ništa. Ali, čak i da je tako, za minimalan novac svaka će vam, pa čak i priučena krojačica, napraviti ono što želite – promijeniti ovratnik, skratiti ili produžiti haljinu ili suknju, na sakou prišiti kakav džep koji bi mu dao svježinu, i napokon, tek kojim cvijetom osvježiti haljinu, ali i vaše raspoloženje.

Sjećam se kako sam svojoj dvorkinji jednom kad je išla na sastanak s dečkom, na, kako je ona rekla prastaru haljinu, prišila nekoliko gumba, obrubila rukave vrpcom koja je tu haljinu istaknula, i kako su je svi pitali – otkud joj novca da se tako uredi. A samo nekoliko tjedna prije bila je isto u njoj, samo je tada bila okićena umjetnim cvijetom.

Neka mi nitko ne kaže da za to treba mnogo novca! Ono što treba, jest dobra volja i želja da i u ovakvim vremenima žena ostane ženom – dotjerana, puna energije koju neće uništiti ni smanjeni ili čak nikakav kućni budžet. No, jedno je ipak točno. Samo ona koja je imala odjeće na pretek, kako znam slušati, može od te izabrati nešto što će prilagoditi i vremenu i situaciji u kojoj smo se našali. Ali, s druge strane, i to kazuje što može žena.

Već sam jednom o tome i pisala, ali tek u naznaci. U svijetu su poznati second hand dućani. Ondje se za mali novac može kupiti čak i dizajnerska odjeća. I kod nas ih već ima, i u njima, a to sam se osvjedočila, ima sasvim fine robe.

Zašto se naše žene tako malo odlučuju na takvu kupnju, nije mi jasno. Je li to glupost, taština da ja mogu nositi samo “novu robu” ili je to primitivizam, ne znam, ali znam da bi takvom razmišljanju trebalo stati na kraj. Tim prije što i daleko bogatiji svijet to koristi bez imalo srama, čak se neki time i hvale. Konačno, to i jest za pohvalu.

Kako mi je rekla jedna moja susjeda, takav odnos prema tim dućanima ostao je iz bivših vremena kad se u, kako se tada zvalo staretinarnicama, prodavalo sve i svašta, i kad su ondje kupovali doista oni najsiromašniji, a i roba je bila istrošena iako uredna i lijepo položena. Sjećam se jednog takvog dućana u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, u koji se ipak znala zaletjeti i kakva pametna gospođa.

Nisam nikada bila na zagrebačkom Hreliću, ali ljudi kažu da se i ondje nađe predivnih stvari, čak i nakita, koji se može kupiti za budzašto. I ljudi to kupuju bez razmišljanja, kao, uostalom, i što kupuju stari nakit inače u zlatarnicama. I sad mi je zagonetka – zašto jedno možemo kupiti kao staro, a od drugog bježimo? Vjerojatno je sve u odgoju, u onom što je ipak tipično za ovo naše podneblje – gubim na značenju ako nešto odjenem što nije “ispod čekića”.

Kad nam do svijesti dopre da dobivamo na značenju ako obučemo nešto što je netko nosio i time se ponosio, shvaćat ćemo i novonastalu situaciju koja nas je ipak sve, na ovaj ili onaj način, pogodila. Ali, i osvijestila.

I zašto bismo se onda ičega bojali? Možda bismo i iz stanja u kojem se sad nalazimo, mogli izvući i korist i pouku. Pametni ljudi to čine. A žene držim takvima.

Zanimljivo je da se žene ne libe tek jednoga – posudbe vjenčanica. A da mene ijedna pita što mislim o tome, rekla bih – a nisam praznovjerna – taj dan želim biti samo svoja.

Bez obzira na običaj, “nešto staro, nešto posuđeno, nešto plavo”, novo mora biti baš to – vjenčana haljina.

Ali, unatoč njihovoj skupoći, ni posudba nije jeftina. Čak mi se čini da za novac koji se daje za to, a može iznositi i po nekoliko tisuća kuna, može se sašiti i nova. A u dizajniranju tih vjenčanih haljina i nije se bogzna što promijenilo. I to je šteta. Ono što je nekad bilo lijepo, što je išlo uz vrijeme, kao da se i nije previše promijenilo. Prošlo je vrijeme kiča, a baš na vjenčanim haljinama se on najviše zadržao. Možda ne u onim najelitnijim krugovima, ali udaju se mnoge žene, pa i one siromašne koje taj dan žele izgledati lijepe.

Treba zaboraviti “krinoline”, suvremena djevojka mora imati i takvu vjenčanicu.

Koji put mi se čini da ni modni dizajneri ne pridaju tome preveliku pažnju, što čak i ne čudi. Sve je manje, kako je opet rekao jedan psiholog, udavača, pa i potrebe za vjenčanicama. Možda je sve ovo i za neku stručnu analizu, možda bi sad u ovoj krizi i o tome trebalo porazmisliti.

Možda doista svako zlo nosi u sebi i neko dobro. Ako nas ova kriza potakne da razmislimo o svom ponašanju u svemu, i nesvjesno ćemo pomoći da iz nje polako počnemo izlaziti. Najviše koristi od svega toga imat ćemo ponajprije mi sami.

I zato bih preporučila ženama – neka ih ništa ne zaustavi u onome što žele – da budu šarmantne, privlačne, i unatoč svemu, da imaju na pameti ono najvažnije – nema krize koja bi spriječila ijednog muškarca da se za njom okrene ako svojim izgledom, ponašanjem, a posebno svojom odjećom privuče njegovu pažnju. Sreća je što žena svim time – privlači i osvaja.