Žene, osvajajte!

Nema važnije životne situacije, kako mi znaju čak i čitateljice reći, o kojoj nisam pisala, ili je se barem nisam na neki način dotaknula. Dabome, riječ je o onima koje – “život znače”.

No, kako su moje preokupacije ipak žene, njihov odnos prema muškarcima, a i kako znam što im je strahovito važno, u svakoj temi nastojala sam “proturiti” barem djelić onoga što im je ipak najvažnije, ono što ih ženama i čini – osvajanje. Čak i kad to negiraju da im je važno, ne misle tako. Pitanje je samo što ih sprečava tako često da i sebi i drugima ne priznaju istinu. Pa, kako je rekao jedan playboy, ženama ih to i čini. Ali, on je išao i dalje. Rekao je, možda, najveću istinu “o tim čarobnim stvorenjima” – ono što svaka želi, ono čemu teži, što joj je smisao života, sakriva jer se boji, unatoč moći – neuspjeha.

A nema one koja nikoga ne bi osvojila, koja se nikom ne bi svidjela, koja ne bi pronašla “slabu točku” nekome, pa ma u kojoj to životnoj dobi bilo. Žene naprosto sve mogu! I one nikad, kad je u pitanju ljubav, ne stare. I sama tako razmišljam, i zato sam ja uvijek optimistična, uvijek sam kroz svoje kolumne poručivala, ali i svojim primjerom dokazivala – da za ljubav i osvajanje nikad nije kasno. Samo rijetki, ali i oni potvrđuju pravilo, ne ponašaju se tako i to im ne znači mnogo, iako ne bih rekla – i ništa!

Bilo bi apsolutno pogrešno to poistovjećivati samo s osvajanjem muškaraca, iako to jest ono najvažnije. Ta “igra između muškarca i žene”, to očijukanje koje jedne izluđuje, a druge zbunjuje, to izazivanje riječima i pogledima, doista može biti “igra bez granica”.

Kažu da muškarci u toj igri ispadaju jadnici koji se ni u mislima ne mogu približiti ženama. Ono što one mogu pogledima, kretnjama i umilnim glasovima, oni ne mogu ni snagom niti fizičkom čvrstinom.

Uostalom, snaga klade valja, a um caruje – kaže stara poslovica.

Sjećam se jednog poznatog švicarskog liječnika koji je rekao da se upravo muška fizička snaga izvrsno nadopunjuje s razoružavajućim pogledom ili jednim zanjihanim bokom neke izvježbane “osvajateljice”. Nasreću, mnoge su žene toga svjesne, mnoge i rabe to “svoje oružje”, mnoge su uvijek spremne na akciju, i malo kad, ako si to postave kao čvrst zadatak, i ne uspiju. No, ima nešto što mnogi, pa i one same, često pogrešno tumače. Čak ih to i ožalošćuje. Osvajanje je trenutak, ono je najintenzivnije i najljepše kad je u začetku, ono je čarobno kad igra počinje, a sve dalje gotovo da je manje važno. Jer, ništa nije vječno, važni su nam i tako trenuci, za njih i od njih živimo! Ni ljubav nije vječna, pa iako ne iščezava potpuno, iako poprima neke druge oblike, nije više ono što je bila na početku. A i bolje da je tako. Za mene je čar osvajanje bio uvijek jači od onoga što je iza toga slijedilo. I danas tvrdim da je uspješna ona žena koja može, želi to i uspije u tome – da osvoji muškarca, da ga izludi, realizirala tu ljubav s njim do kraja ili ne. Pa, konačno, zbog nerealizirane ljubavi se ratovalo i ginulo, ubijalo i samoubijalo. Ali nikad to nije prestajalo. Bilo je pesimizma, ali nikad nije nestajalo strasti, bilo je seksa, s ili bez ljubavi, ali za sve je trebalo truda. Nikad ništa što se dobije bez muke, ne ostavlja tragove. I zar se čuditi nekim muškarcima ili ženama koje bi “obavile seks na brzinu”, a poslije jedva da bi se sjetile lika “koji je obavio to djelo”.

A žena voli iza sebe ostaviti trag. Neka se zna da je bila tu, da je postojala i da, ako poželi, opet se može vratiti! Po prilici tako razmišlja, iako tako ipak uvijek ne bude. No, i to valja reći, čak i porazi nisu jednaki onakvima kakvi se dešavaju inače. Tu ne važe tuđa iskustva, tu do spoznaje svatko mora doći sam, a sve drugo su tek priče. No, baš tuđe priče pokazuju snagu i moć, pa i onu razornu ljubavi, ali, svakako i prije nje – osvajanja. Uvijek mi je na pameti jedna moja zgodna susjeda u Švicarskoj koja je imala sve – osim ljubavi čovjeka za kojim je ludjela, meni se činilo i progonila ga, a on jedva da ju je zamjećivao.Bio je zaokupiran mnogima pa ona i nije, kako bi govorio, “uspjela doći na red”.

Svi smo joj se čudili, jer mogla je imati svakoga drugoga, čak i ljepšega pa i pametnijega, ali srce je nije htjelo slušati, kao da joj je naređivalo – taj ili nijedan! I kad smo već mislili da će pošandrcati, da joj je on uobrazilja, da besmisleno razmišlja i muči se, ona je jedno popodne s njim prošetala gradom. Onako, ruku pod ruku! Čuda se dešavaju, odmah su se mogli čuti komentari! No, ako ga igdje ima, onda to nije ovdje. Ona je upotrijebila sve ono što je imala, ona je osvajala “dio po dio”, ona je umjela ono što nije ni lako – biti nevidljiva kad je to ocijenila pozitivnim, i napasna kad je on to želio. Ona je pogađala, istina dulje nego bi za to ijedna imala strpljenja, ono o čemu on tek mašta. I zar se onda treba čuditi što je upao “u mrežu”. Svatko bi na njezinom mjestu likovao, na bilo koji način pokazivao se nadmoćnom, ali ne i ona. Kao da je svima htjela pokazati tek jedno – što se čudite, pa sve je ovo normalno. Ja sam samo realizirala svoj cilj.

Na moj upit kako je uspjela, što je učinila da ga je pridobila, kad čak ni ja u to nisam vjerovala, odgovorila mi je – imala sam sve osvajačke adute, silno sam se trudila da ga osvojim, i on se kad-tad morao baciti u moje raširene ruke.

Ja, a vjerujem i mnoge žene, ne bi bile tako uporne, ne bi ne zato što ne bi željele nekoga tko im se “toliko uvukao pod kožu”, nego zato što ne bismo imale strpljenja. I u tome i leži problem. U osvajanju treba taktika, ali još mi je draža brzina. No, to je ono što uvijek ističem, svatko neka radi onako kako misli da može, da želi i što će mu donijeti najbolji rezultat.

Možda nije na odmet reći da smo se svi opet čudili mojoj susjedi, kad je sa svojim odabranikom i osvojenikom bila tek – dvije godine.

Bilo mi je duhovita primjedba jedne njezine prijateljice koja je na nijemi upit mnogih tek odgovarala – umorilo ju je osvajanje. Zlobnici bi rekli da mu je vratila ono što je u nj uložila, da mu se čak, svjesno ili nesvjesno, osvetila. Nju je, pak, poslije osvojio jedan – bezveznjak. Na brzinu, meni se činilo čak se previše i ne trudeći. Ali, i to ide u život. Ničemu se ne treba čuditi, a još manje kome suditi. U ljubavi jest sve dopušteno, ali je mnogo toga nerazumljivo.

Ima još jedna pojava o kojoj se malo piše, a još manje govori. Što ženu pokreće, i zašto se trudi da osvaja i onda kad joj nije previše stalo da onoga na koga se “ustremila”. I koje to čine? Vjerojatno bi psiholozi imali za to sigurniji odgovor nego ga imam ja, ali ja sam i sama, često, baš to činila. Uvijek sam za to imala i povod i razlog. Jednom sam htjela “ispitati svoje moći”, drugi put sam se zainatila jer mi se netko činio neosvojivim, pa i prebahatim, a bilo je i slučajeva kad sam se igrala s prijateljicama koje su tvrdile jedno, a ja sam znala da to nije tako. Ne mogu reći da sam baš uvijek uspijevala, ali tvrdim da i kad nisam, nije to bio rezultat moje nemoći, nego gubitka strpljenja. Ne bih voljela da zvuči prepotentno, ali iako nisam bila ljepotica, barem sebe nisam takvom doživljavala, malo tko na “koga sam bacila oko”, nije bio moj. Ja sam uvijek osvajanje doživljavala kao igru, kao ljepotu, kao nešto što me čini ženom. A to sam uvijek bila, to sam i u ovim godinama danas.

I još nešto na što se moram osvrnuti. Ženi je svojstveno da bude znatiželjna, da istražuje, da spoznaje sve što je vezano uz život, a to ponajprije znači uz ljubav. Ali treba se kloniti onoga što je ne čini ženom, iako joj rado prikrpaju te atribute, da “zabada nos u tuđe živote, da trača i izmišlja”.

Žena mora biti zanimljiva, ali i tajanstvena. Kako ona otkriva, tako i muškarcu mora pružiti istu šansu. I tu se pokazuju i iskazuju one prave. One koje privlače i onda kad to, navodno, ne žele, koje pružaju otpor, a to, zapravo, čine “da budu slomljene”. Kažu da je to najjači “osvajački argument”. I što reći na kraju, što poručiti svim ženama, pa čak i onima koje se libe toga – žene, osvajajte, upotrijebite baš sve da dođete do cilja. U ovom slučaju to je – muškarac. Dabome, uvijek govorim iz vlastitog iskustva.