Žene znaju što hoće

Žene su izbirljivije od muškaraca kad je u pitanju partner. Pa čak i one koje, objek tivno, i ne bi imale, prema svom izgledu ponašanju, razloga za to. One su te koje traže idealnoga, koje teže za nečim što je često puta imaginarno, što postoji tek u njihovoj uo brazilji – prigovaraju im muškarci. Čak bih se i nasmijala kad bih čula – ma pusti ih, one i ne znaju što hoće! Ali, na moj upit znaju li oni što hoće – odgovor bi uvijek bio isti – malo promjene, malo zadovoljstva, malo podizanja morala… jer, mi smo muškarci, a ne tek neke šmoklje.

Uvijek sam znala da postoji razlika u muškom i ženskom poimanju vjernosti, ali i uvijek bih se ponovno iznenadila kad bih za to dobila potvrdu i kod onih od kojih bih se to najmanje nadala. Naslušala sam se svega u svom životu, ali kad već počinjem pisati o toj temi, zanimljiva je priča rođaka jedne moje prijateljice – Vilija. I baš me njegova priča iznenadila jer mi je uvijek djelovao kao čovjek koji ne bi nikad, baš nikad, prevario svoju Sonju. Ponekad mi je djelovao i “ženskasto” zbog toga, ali, bože moj, ima nas svakakvih. I kad se konačno i on “probudio”, bio je gori i od onih “prekaljenih prevaranata”. Išao je čak tako daleko da je tvrdio da žene uopće ne razumiju muškarce. Dabome, ni njega njegova. A dobar je muž, još bolji je otac, u braku je petnaest godina i nikad ništa nije nedostajalo ni ženi ni djeci. Aonda kad se sve nekako svelo na stereotipiju, kad se pomalo osjećala i zasićenost u braku, on je “napravio mali izlet”. Odavno je znao da to čine i drugi i ostaju uz svoje žene. Dapače, svaki put poslije takvog izleta, kako bi oni tvrdili, sve bi u braku bilo kao u prvim danima. Ali, kad je on to napravio, i to prvi put, i kad je žena za to saznala – poludjela je. Prijeti razvodom, u kući je pakao, djeca su jadna, on ne zna kako da sve to riješi osim da se odseli. Ali to mu je zadnje što bi učinio. Jer, on svoju ženu voli, on je ne bi mijenjao ni s jednom ma kakva da jest, a to što je učinio ne samo da njoj nije naštetilo, nego joj je, barem po njegovoj logici, tek – koristilo. Ono što mu je pružila ta druga, osvijestilo ga je, pokazalo mu da njegova žena “nimalo ne zaostaje” za tom s kojom je vodio ljubav tek jednu noć. I kad je više bio iznemogao od tih silnih pritisaka i kad ju je upitao što želi da učini, i zašto ga toliko muči, tek je odgovorila ljutito, njemu se činilo i glupo – zato! Nimalo razložan odgovor, ali da je Vili bio samo malo sabraniji, shvatio bi da ni njegovo opravdavanje nije baš razložno i prihvatljivo. Uvijek sam tvrdila da se žene razlikuju od muš- karaca, i to u mnogočemu – od građe tijela do načina razmišljanja, a ta Vilijeva tvrdnja govori o nečem drugom – ako me ne razumiješ, teško ćemo naći “zajednički jezik u ičemu”. Pa, kako da razumije, glupana, žena kojoj je vjernost, kad je u pitanju brak, na prvom mjestu! Žene se u mnogočemu razlikuju od muškaraca, i njihov emotivni život je drugačiji, pa i građa tijela ih čini drugačijima, a da i ne govorim kad je u pitanju seks. No, sve to i ne mora biti razlogom za nesporazume, ponajmanje kad je seks u pitanju.

Često puta pomislim, a čini se da sam blizu istini, kad kažem da muškarci ženine postupke ocjenjuju prema sebi. Mnogi od njih doista vole svoje partnerice, ali im nimalo ne smeta da potraže i neku “usputnu”, jer, kao – to ga ne priječi da spava i s nekoliko drugih, jasno ne istovremeno. I kao, tu je najveći problem – žene ne razumiju tu njihovu potrebu za promjenom. Gotovo da su zgroženi činjenicom da mnoge zbog toga kidaju dugogodišnje “idealne veze”, da im, ako i ostaju uz njih, zagorčavaju život kao da su zločinci, a oni su tek napravili “jedan mali izlet”, koji u krajnjoj liniji nikom nije štetio, osim što je muškarca učinio – sigurnijim.

Ali, kad bi ti “sigurni” muškarci malo mućnuli glavom, morali bi znati da ono što dopuštaju sebi, ne bi smjeli ne dopustiti i svojoj partnerici. Jer, ako je došlo do zasićenja u braku, onda, valjda, i ona to osjeća, samo što se kod nje uključuje gornja glava. Možda bih još morala iznijeti i Vilijevu “obranu”. Sve što je učinio, on pravda i znatiželjom, ali i tvrdnjom da svi znaju da nije ženskar. I nije, to smo svi znali, ali znali smo i još nešto – ženskari najčešće ne ostavljaju niti žene niti tragove preljuba, za razliku od onih koji se već u prvoj i jedinoj prevari mogu zaljubiti i otići – zauvijek. Najčešće se takvi brzo kaju, ali prekasno!

Još samo da kažem da je Vili ostao u braku, ali i da je ostao njegovim zarobljenikom. Neki put mi ga je čak bilo i žao. Ali, što se petljao u ono što nije bio u stanju izdržati do kraja. Te naoko “muškarčine” znaju biti zapravo – mimoze. David je jedna od takvih. Sa svojih dobro prijeđenih četrdeset godina još nije bio oženjen. Njegovi su se roditelji oženili vrlo mladi, imali su samo njega i svu svo ju pažnju usredotočili su na nj. Što bismo ono rekli – još ni u ovim godinama nisu prerezal pupčanu vrpcu između sebe.

Njegova majka je toliko ljubomorna na svaku s kojom se on upozna da počne s prigovorom i prije no što je vidi. A on, gotovan, ne želi se ni njoj zamjeriti jer doma ima sve što treba – od čistog rublja, pripravljenog jela do pospremljenog dijela svog stana. Niti s jednom ženom neće to imati, pa zašto onda da izgubi ovo sigurno i upusti se u avanturu traženja nečega što, možda, neće ni naći, često je i tako razmišljao. No, vrijeme je protjecalo i nosilo svoje sa sobom – njegove su se godine nizale, a izbor cura je bio sve manji. A, to kao da je jedino primjećivao njegov otac. On se sve više ponašao kao i svi stari momci. Cura bi mu služila tek za seks, a od svake koja bi tražila i nešto drugo, jednostavno bi bježao. Najdulje je bio s Ivkom, čak dvije godine. I kad je već mislio da je to ipak ona prava, upoznao ju je s majkom. I to je bilo Ivki dovoljno da s njim prekine. Rekla mu je i zašto – jer se ne može mjeriti s njegovom majkom. Shvatila je da bi između njih dviju uvijek bilo napeto, da bi se majka i dalje borila za prestiž nad sinom, a ona za to nije imala ni snage ni volje. Rekla mu je da ona želi djecu, da želi imati normalan brak, gdje će ona “biti gazda”, a ne da uvijek trči i za sve pita majku.

Ali, iako nitko nije mogao ni pomisliti da će ta žena oboljeti i otići za samo pola godine, baš se to desilo. I David u četrdeset i sedmoj ostaje sam s ocem, bez potpore one koja mu je, zapravo, krojila život. Odlučio je tada naći bilo koga, pa čak se i oženiti. I ne postavljajući neke visoke kriterije, preko oglasa našao je Magdu.

Isprva mu se činilo da je našao biser, ali već poslije prve godine, primjećivao je sve njezine mane i nije mu trebalo dugo da s njom prekine. A potom dolazi Elvira. Mnogo mlađa od njega, čak sposobna i da mu rodi nasljednika. I kad je ostala u drugom stanju, ženi se njome. Bio je sretan i imao osjećaj kao da ju je sam Bog poslao. Ali, sudbina se ponavlja – ono što mu je bila majka, sad je bila Elvira – gospodarica njegova života.

Sve je vodila, sve određivala, a on je samo slušao i, začudo, bio zadovoljan. Čak se i u očevu životu nije ništa promijenilo. Ispričala sam ovo da bih opovrgnula tvrdnju kako žene ne znaju što hoće. Znaju, i te kako znaju, iako su sklone nečemu što ja uvijek ne odobravam – smanjivati kriterije pri izboru. Toga bi morali biti svjesni i muškarci, svi, bez obzira na to kakvi oni bili – mlakonje, muškarčine, ženskari ili oni “normalni”.