Zima jedne lavice

Uskoro će 50. obljetnica velike mature, ali se ne osjećam tako starom. Kažu da izvrsno izgledam (zahvaljujući, valjda, genetici i nekadašnjim bavljenjem sportom), a u duši sam mlađa od mnogih mladih osoba. Intelektualka sam. Udovica. Rijetko sam u svom dugogodišnjem braku doživjela “zvjezdane trenutke”, iako me muževa smrt veoma pogodila, ali kako sam često bila sama u zajedničkom životu, današnja osama mi ne pada teško jer sam na nju naviknula. Komunikativna sam po prirodi, otvorena, još znatiželjna. Imam troje djece s kojima nikad nisam imala osobitu komunikaciju. Danas su, naravno, odrasli ljudi s djecom, ali su se geni, čini se, tako rasporedili da nismo ostvarili onu čarobnu bliskost koja veže majku i djecu. Još volim društveni život u svakom pogledu, kao da je bujniji nego za vrijeme dok je moj muž bio živ: sjajan, ali povučen čovjek, udubljen u svoje knjige, nezainteresiran za naš intiman život. Ne, nisam ga varala, on je naprosto bio takav i to sam poštovala! Odnedavno mi se dogodilo vrlo čudno poznanstvo s čovjekom koji je starosti jednog od mojih sinova. Za današnje vrijeme neobično je sresti osobu koja ima tako zanimljive poglede na život, događaje i svijet uopće. Nema nikakvih razloga ni interesa da se ponaša kao da mi se dodvorava ili očekuje neke koristi. Suzdržana sam i ozbiljna u komunikaciji, ali što pritom osjećam, to samo ja znam. Povremeno se viđamo iz službenih razloga, čujemo telefonom, nikad nije rekao ništa dvosmisleno kao ni ja. Ipak, postoji među nama međusobno strujanje. Ta druženja meni su dala toliko topline, neke tihe sreće i nekih dosad nepoznatih i lijepih čuvstava, da sam zahvalna slučaju koji nas je upoznao. Tog mladog čovjeka doživljavam kao toplu ljubavnu priču i da mi razum nije jača strana u životu, upustila bih se u ludu avanturu, baš me briga što on negdje ima nekakvu djevojku. Bila bih kadra izvesti najluđe igre bez srama i grižnje savjesti. Naši razgovori o životu traju satima, osjeća se izgubljenim u današnjem nesigurnom vremenu, ne vidi baš presvijetlu budućnost pred sobom pa ga pokušavam ohrabriti, no nemojte misliti da sam mu rame za plakanje. Znam da je besmisleno bilo što očekivati od tog poznanstva, ali vam hoću reći: srećom ljubav i čežnja ne gasnu s godinama. Ne tražim od vas ništa, samo bi me veselilo da ste moje opširno pismo, pisano iz srca pročitali. Mlada u duši

Ima jedan muškarac stariji od mene. Dosta. Nije ni lijep, ni mlad, oči iskričave, nema ljepotu nekadašnjih osvajača koji su nam u mladosti plijenili srca, a sad im šarm daje kosa od srebra. Moj nema mnogo kose, tek koliko je nužno. Poslužit ću se vašim riječima: “… Suzdržana sam i ozbiljna u komunikaciji, ali što pritom osjećam, to samo ja znam. Ne viđamo se ni povremeno, ne čujemo telefonom, nikad nije rekao ništa dvosmisleno kao ni ja…” Samo mi je preko svog radnog stola prepunog odvjetničkih spisa koji su me dotukli, ispružio ruke, uzeo moje u svoje i rekao: “Ne budite tužni. Molim vas, ne budite tužni!” Moje suze kapale su po njegovim rukama sve dok se nisam na njih naslonila i nastavila jecati. Kroz suze, odjednom sam ugledala njegove plave oči, tople, pune sućuti kao da me spašava da ne skočim s mosta čas prije smrti. “… Njegove ruke dale su mi toliko topline, neku tihu sreću, i nekih dosad nepoznatih i lijepih čuvstava… Te naše ukrštene prste doživjela sam kao toplu ljubavnu priču i da mi nije razum jača strana u životu, upustila bih se u ludu avanturu, baš me briga što on negdje ima neku ženu. Bila bih kadra izvesti najluđe igre bez srama i grižnje savjesti…” Zadigao mi je ovratnik krznenog kaputa dok mi je drugom rukom zasukao rukav i poljubio mi zapešće. Zapravo ga je samo dodirnuo usnama… i dugo se njima na njemu zadržao. “Moja Ana Karenjina…” prošaptao mi je u uho. Znala sam kojim putem ide svaku večer na dugu šetnju da ga srce ne izda. Uvijek je prolazio mimo moje kuće, iako ima i drugih puteva do cilja koji si je zadao. Uvijek u isti sat bi se oglasilo zvono na mojim vratima. Sjurila bih do ulaza u koji je bila zataknuta ljubičasto-ružičasta ruža, ali on bi već nestao iza ugla. Tako već osam mjeseci. Jedne večeri prošle godine, kad je puhao sjeverni vjetar pomiješan s pahuljicama snijega, tiho sam pošla za njim i nečujno stavila u njegov džep svoju ruku uz njegovu. Nije ništa rekao, krenuli smo dalje bez riječi. Prepoznala sam tu meku ruku po kojoj su kapale moje suze. “Znam da je besmisleno bilo što očekivati od tog poznanstva, ali vam hoću reći: srećom ljubav i čežnja ne gasnu s godinama…” Ne zamjerite mi što sam iz vašeg lijepog i toplog pisma posudila neke rečenice, neke misli, veselilo bi me da moj odgovor, iz srca pisan, pročitate. S tugom ili bez nje. Dodala bih da već mjesec dana ne nalazim ljubičasto-ružičastu ružu zataknutu u vratnice vrata. Je li bolestan, izdiše li, je li uopće živ? Izostale su i šetnje. To me plaši. Možda je odjednom ostario. Tješim se da čak i Sunce stari. Samo ga zimi ne vidimo.