Živim za ljubav

Duga lila haljinica lepršala je iza nje, a velike sunčane naočale štitile su joj pogled od podnevnog sunca. Danijela Martinović (37) izabrala je mjesto druženja, za nju najljepšu terasu u Splitu, u marini tik uz more i s pogledom na otoke Brač i Hvar. Tu je, naime, restoran obitelji Grašo, u kojem se ona, posve je jasno, osjeća kao kod kuće.

Njezin dečko, pjevač Petar Grašo, toga se dana vozio na gažu u Sloveniju, ali su se nekoliko puta čuli mobitelom. “Nek živi ljubav” – kaže pjevačica, nazdravljajući čašom crnog vina izlasku svog novog, istoimenog albuma, nazvanog prema hitu skladatelja Đorđa Novkovića, s kojim je godinama surađivala. No prepjev 22 njegova hita, koji ovih dana objavljuje diskografska kuća Dallas, zbog iznenadne Novkovićeve smrti prošlog proljeća, završila je sama. Ali u proljeće, kaže ona, nema mjesta tugovanju.

– Oduvijek mi je proljeće najljepše godišnje doba, nekako ga doživljavam kao najbolje vrijeme za nove početke u svakom dijelu života – kako emocionalnog, tako i fizičkog. Čak mi i pražnjenje ormara u proljeće predstavlja posebno veselje. Mene i inače svi doživljavaju kao pozitivnu osobu, no u proljeće mi ništa i nitko ne može skinuti osmijeh s lica. Uhvatim se u situaciji kada se doslovno radujem svakoj tratinčici na livadi i svaki dan sebi šapnem: la vita e bella.

Činite li nešto posebno za poboljšanje fizičke spremnosti? – Tu sam prava odlikašica: nikad se nisam zapustila. Doduše, puno sam toga trenirala; step, aerobiku, pilates, znojila se u teretani, vježbala yogu, tai boo… Jedino sam oduvijek istinski prezirala trčanje. Kada bih ugledala kako netko trči, uvijek bi mi palo na pamet kako on trči, a nitko ga ne hvata! Jer meni je bilo logično potrčati ako te netko goni. No, kako je život nepredvidljiv, prije dva mjeseca zaljubila sam se u trčanje u prirodi. Kad sam u Zagrebu, trčim po Bundeku. Iako kod kuće u Splitu imamo svoju teretanu, nekako najradije trčim po Marjanu, uglavnom sama jer tada pustim misli da mi lutaju, a i najviše uživam u mirisima prirode. Nakon trčanja još petnaestak minuta vježbam na power plateu, čudesnoj spravi na kojoj samo petnaestak minuta vježbanja dnevno zamjenjuje čak sat i pol znojenja u teretani. Kad je sprava dobra za Madonnu i Stinga, valjda mogu i ja njome biti zadovoljna. No, od svih fizičkih aktivnosti ipak najviše volim plivanje u moru, i kad god imam priliku, dnevno znam otplivati i do jedan kilometar.

Jedete li vi išta kada uspijevate biti ovako mršavi? – Imam sreću što sam Dalmatinka pa se većina moje prehrane svodi na ribu i sve vrste salata i povrća. Ne zaboravite i otežavajuću mi okolnost: moj je tata mesar pa kod nas uvijek ima svakakvih mesnih radosti – od pršuta, kobasica pa do pancete. Vjerujte mi na riječ – velika sam gurmanica, obožavam hranu i zaista se divim ljudima koji ne vole jesti. Tog se zadovoljstva ne bih odrekla nizašto na svijetu. Mom organizmu najbolje odgovara da jedan dan jedem, a jedan gladujem, i to je onda dobitna kombinacija za moju vitkost.

S mnogo ushićenja govorite o jelu: koliko vam je važna prezentacija hrane i pića u restoranima, a koliko kod kuće? – Kad gosti dolaze k meni i Petru kući na večeru, moraju se osjećati kao da su u ekskluzivnom restoranu. Jer, osim što mi je jako važno da hrana bude super ukusna, vrhunski mora biti aranžirano sve – od podmetača, tanjura, različitih čaša za šampanjac, crno i bijelo vino, pa do posebnih za vodu. Jer serviranje hrane mora biti malo umjetničko djelo. Za sve je kriv moj prijatelj Tomaž Kavčić, vlasnik predivnog restorana u dvorcu Zemono u Sloveniji, koji me naučio posve novom pristupu uživanju u hrani.

Prigovarate li Petru zbog odijevanja? – Nikada! Uvijek sam voljela kako se odijevao, mada mu se stil s godinama mijenjao. Sada sam u fazi da mi je muškarac najljepši kada nosi odijelo, a otkako je Petar počeo suradnju s modnom kućom Kenzo, moram priznati da mu njihova odijela stoje najljepše od svega što nosi.

Nedavno ste prošli kroz turbulentno razdoblje u privatnom životu nakon što su mediji proširili trač o navodnoj vezi Petra i Dina Rađe. Kako ste se vi i Petar nosili s tom ružnijom stranom popularnosti? – Ako me nešto može izbaciti iz takta, onda su to nepravda i ljudska zloba. Petra, pak, krasi jedna predivna osobina: izuzetno je duhovita osoba. Kada je trač došao do nas, u početku su se on i Dino šalili na svoj račun, ali kada je to prešlo sve granice razuma i dobrog ukusa, to ga je istinski pogodilo. Mi, na sreću, živimo okruženi zdravim ljudima i svi ti zli komentari su već daleko iza nas te punim plućima uživamo u svom zajedničkom životu.

Gubite li u takvim situacijama povjerenje u ljude? – S godinama sam naučila da je svako zlo za neko dobro. Tako su neki ljudi jednostavno otpali iz naših života, a Petar i ja smo još jednom shvatili koliko se istinski volimo i razumijemo.

Koliko je pohađanje tečaja autogenog treninga pridonijelo vašoj stabilnosti? – Prije dvije godine moja prijateljica, pjevačica Ksenija Erker, na jednoj je zajedničkoj večeri s oduševljenjem prepričavala svoja iskustva s tečaja autogenog treninga. Toliko mi se tada svidio sjaj u njezinim očima i žar s kojim mi je opisivala situacije s kojima se nosila u pojedinim životnim trenucima, da me nije trebalo nagovarati da krenem njezinim stopama. Već sutradan pojavila sam se na prvom predavanju, a kad sam tamo naletjela na boksača Željka Mavrovića, koji je cijelu prostoriju naprosto ispunio svojom pozitivnom energijom, još danima nakon toga bila sam pod dojmom. Znala sam odmah da taj tečaj moram završiti jer duhovnost mi je oduvijek bila važna. Posebno me privuklo što dr. Jadranka Škarica ne predaje samo golu tehniku autogenog treninga već je sve bazirano na zdravim duhovnim temeljima. Upravo pohađam drugi, intenzivni stupanj, i svima bih ga preporučila. Po čemu je snimanje vašeg novog albuma – megamixa hitova Đorđa Novkovića, bilo posebno? – Po svemu. Upravo Đorđeva ideja bila je da snimim ovakav album, ali ni on ni ja nismo slutili da ću ga snimati bez njega. Želio je da budem prva pjevačica koja će kod nas snimiti megamix pjesama za sve generacije, onako, kad ga staviš u CD player da ljudi mogu pjevati od početka do kraja, bez da požele preskočiti bilo koju pjesmu. Takav megamix kod nas je prvi snimio Dalibor Brun i to je također bila Đorđeva ideja. Pa kad već Đorđa nije bilo dok sam snimala, odlučila sam sve naše ideje realizirati: svi instrumenti odsvirani su uživo. Dok smo snimali u studiju, svi su glazbenici bili iznenađeni za koliko pjesama nisu ni znali da ih je Đorđe napisao. Njegovim starim pjesmama udahnuli smo nov život, tako da nove generacije upoznaju neke velike hitove koji su se pjevali kad se mnogi od nas nisu ni rodili. I eto, opet se pokazalo da je dobra pjesma, jednostavno, uvijek dobra pjesma i da joj, kao i crnom vinu, godine samo idu u korist.

Pišete dječje knjige, a ne pišete stihove za svoje pjesme – kako to? – Presudno je to što se nikako ne mogu ukalupiti u bilo kakvu formu i bolje mi leži proza nego rima. Kad trebam nešto konkretno nacrtati, to je katastrofa. Ali ako vam treba apstraktna slika, tu sam kraljica. Moji me suradnici vole jer se nikada ne petljam ni u čiji posao. Kada s nekim radim, znači da sam mu već poklonila povjerenje, a ja ću se uključiti u završnoj fazi, da dam onaj završni krasopis na vrhu torte. Kada pišem dječje knjige “Dama”, krenem i radim bez stanke, možda zato što čekam da priča krene iz mene bez opterećenja. Sa stihovima bih se, vjerojatno, jako mučila, a to ne bi bilo dobro.

Dubravka Tomeković Aralica

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Ako želite saznati više pročitajte cijeli intervju u tiskanom izdanju Glorije broj 695 ili se pretplatite na PDF izdanje.