Živite dobro, živite zdravo

Nema čovjeka koji se ne boji bolesti, koji ne bi, iako nerado, popio hrpu lijekova samo da ozdravi, da dođe k sebi i da bude ono što je nekad bio – zdrav. Jer današnje vrijeme kao da preferira samo one “snažne i jake, one koji pucaju od zdravlja”, a bome i one mlađe. To me posebno zna živcirati. Mladost ima svojih prednosti, ali “um caruje, a snaga klade valja”. Ali neću više o tome da mi se ne prigovori da sam na strani onih kojima i sama pripadam. No, da se vratimo zdravlju, bogatstvu, onome što se ne može niti prodati, a još manje kupiti. Upravo ta spoznaja mnoge tjera i na nerazumnost, tjera i one razumne da čine, zapravo, sebi zlo.

Nisam čovjek koji ne vjeruje, ili barem olako odbacuje i alternativu, ali sam za to uz redovan liječnički tretman, a nikako kao nešto na što se isključivo oslanjamo i što jedino podržavamo.

Možda nam je najsvježiji primjer tome i život sad već pokojnoga predsjednika Slovenije dr. Drnovšeka. On je jedno vrijeme odbacio medicinu, ali kad je vidio da dalje ne ide, ipak se vratio u bolnicu. Ne mislim, dabome, da i u alternativi nema nešto što treba prihvatiti, a pritom mislim prvenstveno na prehranu, ali ni tu nisam ni za kakvu isključivost. Uvijek kažem da se jelo treba sastojati od raznovrsnosti, da se ne liječi samo lijekovima nego i načinom života, pa i samim odnosom prema životu. No, kako u svemu treba biti oprezan, tako treba imati mjeru i u uzimanju lijekova. Jer, ne jednom smo znali čuti da je nešto u određenoj količini lijek, ali ako se pretjera, onda može biti i otrov.

Vrlo je teško s bolesnim ljudima, pogotovo onima koje je bolest “zdrmala” nespremne, a takva je većina njih. I baš takvi, iako dosad nisu uopće išli k liječniku, počnu oblijetati od jednoga do drugoga, tražeći ono što žele čuti – da im kažu kako im nije ništa. A ipak im nešto jest. Dabome da to i ne moraju uvijek biti organske bolesti, ali kako znam slušati, neki put je lakše i biti tako bolestan, nego ako je “bolesna duša”. Nju se ne može “odrezati, amputirati”, nju se može tek postupno liječiti. Ali, to liječenje je dugotrajno, za to treba i strpljenja i hrabrosti. I pacijentu i liječniku.

I sad se znam nasmijati kad se sjetim jednoga svoga znanca koji je strahovito mnogo radio, koji je bio, kako se to danas kaže, menadžer, kad se još i nije znalo što ti, zapravo, rade. Jer, nama se svima činilo, tada, da “prodaje maglu”. A on je radio kao lud, bio je rastrgan na sve strane, i kad je totalno malaksao, potražio je tek pomoć liječnika. Jedno vrijeme se malo smirio, ali primjećivali smo nešto drugo – bio je previše miran. Čak mu se stalno spavalo. A onda smo otkrili u čemu je stvar. On je, naime, zbog posla bio pod stresom, i kako su mu dvojica liječnika dala sredstva za smirenje, on je “poslušao obojicu” i pijući te lijekove – samo spavao.

Ne trebam ni reći što bi se desilo da na vrijeme nismo otkrili što taj čovjek radi od sebe. Polako bi postajao tabletoman, da ne kažem i nešto teže.

A nije mu čak ni to trebalo – trebao mu je tek odmor, opuštanje u kakvom finom hotelu ili, možda, čak u nekoj zabiti gdje mu nitko ne bi trebao, no da se “sastane sam sa sobom”.

Sredstva za smirenje, barem ih ja tako doživljavam, trebaju tek u krajnjoj liniji, a ne da se gutaju tako kako to mladi danas čine. I ne samo oni. Glupo mi je kad čujem i mlađe od sebe kako kažu da moraju nešto popiti jer ne mogu spavati. Ja u takvim slučajevima samo kažem – šećite prije spavanja, prozračite sobu i pazite da ne pretrpate želudac na večer koječim.

Dabome da bih svima, a i inače to činim, preporučila da svaku poruku koju nam šalje tijelo ozbiljno shvate, jer kad potpuno malakšemo, onda je najčešće već kasno. Ili, jednom sam bila svjedokom bolesti čovjeka kojeg su svi “otpisali”, ali ne i on sam sebe. Nije, doduše, imao bolest od koje se umire, ali jedva da se kretao, a morao je još raditi jer je imao na grbači troje djece koju je morao i školovati. I kad je vidio da ne može više stajati za strojem, sam je tražio prekvalifikaciju u tvrtki u kojoj je radio i od tokara postao je telefonist. Manja plaća je istina bila, ali bila je veća od mirovine koju su mu predlagali.

Na mjestu na kojem je radio uspostavio je niz zanimljivih poznanstava i kad bi završio s radnim vremenom u tvrtki, kod kuće bi s obitelji slagao i spajao kemijske olovke za jednu također privatnu tvrtku.

Bio je to čovjek koji se nije dao, koji nije padao u depresiju zato što ga je stegnula bolest kojoj nije bilo lijeka, ali koja nije bila ni takva da ne bi mogao još biti koristan i sebi, i svojima, i društvu. I, kad su djeca već imala kruh u rukama, njemu se činilo da je i njemu bolje. Objektivno nije bilo, ali osjećaj sreće što je sve uspio, što je unatoč bolesti učinio ono što nisu ni mnogi zdravi, nadjačao je fizičku bol koju bi svako na njegovom mjestu ne samo osjećao nego bi pravio od toga i probleme. Ovdje se radilo o volji za životom i djelovanje te volje “učinilo je ono što ni lijek ne bi uspio”.

O tome, o volji za život i veseloj naravi, pisala je i poznata rumunjska liječnica, endokrinologinja dr. Ana Aslan. Ona je vjerovala da postoji neposredna veza između jake volje za životom i kemijske ravnoteže u mozgu. Bila je čak uvjerena da kreativnost kao jedan od aspekata volje za životom, stvara vitalne impulse u mozgu koji stimuliraju rad hipofize, koja onda pokreće čitav sistem žlijezda s unutarnjim lučenjem. Naglasak je stavila na to da nikad ne treba podcjenjivati sposobnost ljudskoga tijela i duha da se regenerira, čak i kad su izgledi najbeznadniji. Ta životna snaga je vjerojatno ona snaga koja se najmanje razumije i o kojoj se najmanje zna, a vjerojatno će ipak jednog dana znanost i o tome progovoriti.

Dr. Aslan ističe da je jedan od glavnih zadataka liječnika taj da u najvećoj mjeri angažira bolesnikovu sposobnost da mobilizira sve snage tijela i duha u suzbijanju bolesti. Naglašava – što više volje, a što manje lijekova. Na mene su u tim njezinim izlaganjima posebno utjecali podaci o sposobnosti C vitamina da aktivira i pospješi rad mehanizma u tijelu koji mu omogućuje da se sam liječi i izliječi. Mirna je bila pravnica, bilo joj je 39 godina i imala je vlastitu odvjetničku kancelariju. Bila je rastavljena, živjela je sa svoje dvoje djece i majkom udovicom. Pošto su joj se u to doba obiteljske obveze i odgovornosti povećale, pomislila je da bi bilo pametno da uzme dopunsko osiguranje života. Liječnici osiguravajućeg zavoda su je detaljno pregledali i ustanovili da boluje od ozbiljne srčane bolesti.

Rekli su joj da mora odmah napustiti posao. To ju je strahovito potreslo. Nije mogla zamisliti da više ne ide u svoju kancelariju, da se više ne bavi sportom. U ono doba još nije bilo operacija srca. Odlučila je da ništa kod kuće o tome ne govori. Čim bi se vratila doma, napravila je drugo lice – lice sreće. Radila bi sve što bi i inače – dizala djecu, igrala se s njima, trčala po kući i dvorištu – pa dok traje, traje – zaključivala bi.

Vjerovala je u sebe i čvrsto željela da ozdravi. Slučajno je jednom srela svoga liječnika i on je bio zadovoljan njezinim dobrim izgledom. Priznao joj je da joj je pomoglo njezino energično odbijanje bolesti, velika volja za životom i djeca. Kazao joj je da je smijeh najbolji lijek, a i on joj je pomogao da nastavi živjeti. Ni ja nisam baš uvijek bila prezdrava. Imala sam velikih teškoća sa srcem. Jedan od najčuvenijih švicarskih liječnika čak mi je preporučio i operaciju. Ali, što od straha od operacije što od nevjerice da mi ipak nije tako kako on kaže, nisam na to pristala.

Posavjetovala sam se s još nekoliko liječnika. Kako su njihova mišljenja bila različita, poslušala sam sebe – i evo me žive i za moju dob čak i prezdrave. Ali, i još nešto želim reći, zapravo ono o čemu neprestance govorim i pišem – najbolji lijek protiv svih bolesti jest – seks. Ja sam najbolji primjer da je to “recept” i za dugoročan život. Pijem samo najnužnije lijekove, i ne trčim liječnicima za bilo što, što ne znači da se ne pazim. Živim, kako se to danas običava reći – zdravim životom. To preporučam svima.