Živite za sadašnjost

Otkad je čovjeka, zasigurno je otad i njegovog razmišljanja o onome što je učinio jučer, ali još više i onog drugog – kako će mu biti sutra. Sadašnjost kao da ih je manje zanimala, ili su, možda, o njoj razmišljali, ako uopće jesu, na neki drugi meni nerazumljiv način. I tako se to nastavlja – neprestance se isprepleće ono – jučer – sutra. Mnoge zbog toga nisam razumjela, iako sam i dalje mislila da je svatko odgovoran za svoj život i da ga svatko treba urediti onako kako on misli da je najbolje. Ne jednom sam bila svjedokom ljudima koje je mučila prošlost i brinula budućnost. Pitala sam se tada, zašto ti ljudi ne žive u – sadašnjosti, zašto nju ne uređuju, ili, ako imaju u čemu, i uživaju u njoj.

Ja sam uvijek bila pobornica života koji je govorio o današnjem danu – kao mom danu. Klonila sam se razmišljanja o onome što mi se dešavalo jučer, pa čak se nisam zamarala onim što će mi se desiti – sutra. Jer, kako je rekao jedan švicarski psiholog – mi nismo gospodari naše budućnosti, a na prošlost i tako ne možemo više utjecati. Dabome, kad o ovome govorim, najčešće mislim na onu emotivnu stranu života, iako se ona baš ne može oštro odijeliti i od one druge – materijalne. Ali, uvijek sam, ma gdje bila, i ma što radila, nastojala da sve preokrenem u svoju korist – a to je značilo da si uredim tako život da mi on bude sad lijep, dobar, ili ako sve to nije moguće, a ono barem podnošljiv. Aneka mi nitko ne kaže da je to nemoguće! Zašto sam okupirana sadašnjošću, a ne prošlošću ili budućnošću, lako je zaključiti.

Uvijek sam bila realist, uvijek sam željela jedino – ono moguće. Jer sam znala da nitko ne može čak ni predvidjeti što nam nosi budućnost, a još manje išta učiniti da “popravi” prošlost. Svi koji su to čak i samo pokušali, najčešće bi doživjeli razočaranje. Arazočaranje je najgore što nam se može desiti. A tako smo često svjedoci – razočaranih ljudi. Takvih se treba kloniti, takvi oko sebe “šire one negativne vibracije” koje nikome ne trebaju, koje su u stanju pokvariti svako pozitivno ozračje koje stvorimo. Ne propagiram, jasno, stihijski način života, ne prepuštam se sudbini, ali znam što mogu, i ono najvažnije, ono što hoću. Držim se stare židovske uzrečice: “Veseli se čim se probudiš, jer ovo je tvoj dan. Budi već ujutro dobre volje, jer ćete svi oko tebe više voljeti”.

Mnogi su skloni kritizirati sve oko sebe, kriviti i one koji su najmanje krivi, samo zato što njima “ne ide” onako kako bi trebalo ili kako su oni to zamišljali. Ali, je li to baš tako? Ne jednom sam dolazila u sukobe s onima koji su za svoj život krivili – nekog drugoga. Možda i može postojati razlog zašto nam je nešto krenulo po krivom, možda je netko i kriv za “početni udarac”, ali spremno ga treba dočekati i obraniti jer život je “velika igra“ u kojoj pobjeđuju spremni, i spretni. Ne treba zaboraviti da živimo u društvu koje će te prihvaćati samo ako znaš sebe kontrolirati – na svim područjima – od onog emotivnog do materijalnog.

Ali, i na sve treba biti spreman. A to znači treba, kako opet ja volim reći, “puniti se pozitivnom energijom danas, a ne je trpjeti uludo analizirajući ono što smo mogli učiniti a nismo, ili razbijati glavu što će biti u nekoj dalekoj budućnosti”. Zato, valjda, i imamo toliko vapaja onih koji se boje sutrašnjice. Narodski se kaže da nitko ne može utjecati na svoju sudbinu, ali pametan narod isto tako poručuje – “da je svatko može usmjeravati onamo kamo to želi”. Pa, ma koliko da mu to uspije, čak i najmanji pomak, uspjeh je.

To je uvijek bilo moje životno načelo – sve pokušaj i sve čini da ti bude dobro! Dabome da sam se uvijek držala načela – sve u granicama dopustivog. Još više griješe oni koji pokušavaju nešto učiniti sa svojom prošlošću.

Imala sam u prošlosti dijelova života koji, kad sada na njih gledam, i nisu bili onakvi kakve bih danas željela da budu, na koje, najvjerojatnije, ne bih danas reagirala onako kako sam nekad, ali na to gledam tako danas. I to je ono bitno – na sve što smo učinili, i što činimo, i što ćemo eventualno činiti – treba gledati kroz vrijeme. Prošlost neka to i ostane, za budućnost i tako malo tko zna kakva će biti, ali sve svoje snage treba usmjeriti na sadašnjost! Jer, ona brzo prolazi i treba hvatati ono što se uhvatiti dade. Asvaku sadašnjost, ma koliko da vam je godina, ma u kakvom da ste emotivnom stanju, možete ako ne baš sasvim promijeniti, a ono je možete i morate učiniti – podnošljivom. Najbolji primjer za to je Mila. Udana više od deset godina, za svog vršnjaka.

Oboma je preko četrdeset godina. Mila se odjednom počela bojati starosti! Primjećuje ono što i ne bi trebala, barem ne na način kako to ona doživljava. Kaže da joj se koža na tijelu opušta, da su bore na licu sve dublje, a ruke joj izdajnički prkose. Ne smije si pogledati u noge jer su joj vene toliko iskočile da je to strašno.

A Karlo, njezin muž, sve je šarmantniji, mogla bi čak reći i privlačniji. Možda bi sve bilo drugačije, možda bi bila manje nervozna i manje neraspoložena da je sa seksom kao prije. A njega je sve manje. Ona, dabome, sumnja da on već ima neku drugu, mlađu, kojoj tijelo zove na igru, a oči skidaju ono što ni ruke ne mogu. I Mila čini ono što rade sve žene koje iz bilo kojeg razloga, a najčešće zbog gluposti, upropaštavaju – sadašnjost. Analizira prošlost, ali ne da bi se demantirala, da bi joj baš ona pokazala kako se treba i danas ponašati jer je takvim svojim ponašanjem privukla Karla, nego to uspoređuje sa sadašnjošću – na vlastitu štetu. I umjesto da uživa u smirenoj sadašnjosti, ona od nje čini pakao jer se, navodno, boji – budućnosti. Rekla sam joj ako tako nastavi, ne samo da je neće imati, nego će izgubiti i ovo što sad ima – sadašnjost. Mila je najbolji primjer kako netko može upropastiti vlastiti život. AKarlo, kako on u svemu tome živi, to nju, koja ga, navodno, još voli i boji se za nj, kao da i nije briga. Moram odmah reći i zašto sam ovo dvoje navela kao primjer za ovo o čemu pišem.

Ako je ijedno razdoblje “idealno” da netko uleti u nj, da poremeti ne samo mir nego i brak, onda je to ovo u koje se dovela Mila. Živi u prošlosti, sve čini da uništi sadašnjost, a zapravo uništava budućnost! Voljela ga je, voli ga, a tjera ga od sebe! Boji se da je ne ostavi, stvara u glavi kojekakve fikcije, pokušava misliti njegovom glavom, a zaključke stvara svojom!

Nikad si nisam utvarala da sam psiholog ili čak psihijatar, ali shvatila sam o čemu je kod Mile riječ, jer ni ja na trenutke nisam bila lišena toga, ali doista su to bili samo trenuci – o onome u čemu griješe mnoge od nas – strah pred starošću učinio ju je odjednom bespomoćnom. Gubitak povjerenja u samu sebe veliki je problem. Ona je načas izgubila ono čime ga je privukla – samosvijest tko je, zašto je s njim i on s njom, i kako to zadržati.

Sigurno ne ponašanjem koje ja izabrala! Ta pogreška nije samo njoj svojstvena! Sigurnost koju je u početku osjećala u tom braku, učinila ju je odjednom nesigurnom! Ništa nije činila da je i dalje održava, ali se zato usredotočila na sebe na najpogrešniji mogući način. Umjesto da se učvršćuje u uvjerenju da je baš ovo dob koja je najbolja za jednu ženu, ona je počela kukati nad nečim nad čim i nema razloga. Zar je žena u njezinim godinama stara, zar nije ona kriva ako seks nije kao nekad, zašto nije sve činila da mu da neku drugu kvalitetu koja bi bila jača od one mladenačke jer bi bio ispunjen onim što muškarci tako vole – spretnošću i lukavošću? Valjda je moj uspjeh kod muškaraca, a i u životu, i bio zbog toga što sam se uvijek usredotočila na ono što želim – živjeti danas jer to znači živjeti i sutra. Dabome, kvalitetno!