Život je nada

Meni je 60, a mojem sinu 40 godina. Do njegove 36. živjeli smo zajedno, ali on nije davao ništa u kuću. Razvela sam se kad su mu bile tri godine. Kao maleni dječak bio je moj mali prijatelj, a onda se s godinama pretvorio u stvorenje ljubomorno na moju popularnost veću od njegove (manekenka, akvarelistica, spisateljica), vjerojatno se osjećao u mojoj sjeni (maneken, glazbenik). Veze s djevojkama uvijek su mu bile traumatične. Ima izvanbračnu kćer kojoj je sada 18 godina. Iz Zagreba smo se preselili u prirodu, u tihu ulicu, svu u zelenilu. Bilo mi je više nesnosno živjeti u betonu. Godinu dana kasnije moj sin se vratio natrag u Zagreb i unajmio stan u kojem živi s jednom mladom djevojkom. Živi dobro, ima dva automobila. Tu gdje ja živim, kanila sam slikati i pisati, ali sam oboljela od depresije i liječila se četiri godine. Sin me uglavnom ne posjećuje niti mi pomaže, potpuno me napustio. Nikamo ne idem, ništa me ne zanima, ne prijateljujem ni s kime. Ne pušim, ne pijem, jedem samo vegetarijansku hranu. Zanima me duhovno. Zapravo me više ništa ne zanima, ni duhovno ni neduhovno, sve mi je besmisleno, pa i samo postojanje života. Ipak ne pomišljam ozbiljno na samoubojstvo. Unuku ne vidim niti ne čujem, ne zanimam je. Kako dalje? Ima li nade da se sin promijeni? Znam da nema. Zapravo ga više ni ne želim vidjeti ni čuti kad sam shvatila kakav je njegov stav prema meni. A svih godina hranila sam se nadom. Zar to nije tužno? Tuga

Da, tužno je. Shakespeare kaže da je dječja nemarnost oštrija od zmijinog zuba: kad zagrize, ubija! Ne znam hoće li se vaš sin promijeniti prema vama, sjetiti se da tamo negdje postojite, no ako je zaboravio majku, još mu je ostalo srce, ali, avaj, jedna poslovica kaže kako nema ničega okrutnijeg od srca. Tako vam preostaje da razočarani trpite i da razmišljate o metamorfozi vašeg malog “prijatelja iz djetinjstva”, što se s godinama pretvorio u ljubomorno stvorenje zato što je znao lošije od svoje majke. Zašto ste, uostalom, živjeli zajedno s njim punih 30 godina? Tada je već trebao davno izići iz roditeljske kuće, ali vi ste mu, čini se, bili stalna konkurencija i izazov da ostane. Vjerojatno odatle nedostatak ljubavi, nemar, pomanjkanje međusobne topline. Ipak, vjerujte da će se vaš sin trgnuti, jer samo je jedna majka. Čekajući da vam se vrati, pokušajte se ponovno prihvatiti svojih kistova, miješajte boje i bacajte ih na platno, pišite, punite papire. Ljudska sreća je u životu, a život u radu, tako ćete manje razmišljati o duhovnom i neduhovnom. Ne prepustite se depresiji, ona vas samo zamata u pamuk bezvoljnosti. Od svega je najgore ništa ne raditi i prepustiti se melankoliji, stoga radije razmišljajte o svojoj unuci koja će, kad sasvim sazrije, potražiti svoju baku, možda će imati više srca od svoga oca. Treba vjerovati da se cijeli život hrani samo nadom.