Život u paklu anoreksije

Nakon dvanaest godina pakla zvanog anoreksija i bulimija, 28-godišnja Zagrepčanka Ana Prolić Kragić danas je sretna žena. Predaje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, završava doktorat, radi u kazalištu kao dramaturginja (uz to i piše drame i kazališne kritike), udana je za 34-godišnjeg Splićanina Bruna Kragića, filmologa i leksikografa, a prije 14 mjeseci postala je majka preslatke djevojčice Dahe. No, još nedavno njezini su roditelji strahovali da će se umjesto na programu kazališne predstave ili popisu doktoranata, ime njihove jedinice naći na – osmrtnici.

Jer njezino odbijanje hrane zbog tobožnjeg viška kilograma – a tako je živjela od trećeg razreda gimnazije – ozbiljna je bolest koja, kažu neki pokazatelji, u našoj zemlji svaki tjedan odnese jedan mladi život. Iako točan broj oboljelih od anoreksije u Hrvatskoj nije poznat, pretpostavlja se da ih je čak 90.000. To su uglavnom osobe od 12 do 35 godina, od kojih je čak 90 posto žena. “Hodajući kosturi” se, dakle, ne pojavljuju samo na modnim pistama, zbog čega su organizatori tjedana mode svuda u svijetu zabranili sudjelovanje premršavim manekenkama: izgladnjele djevojčice i mlade žene hodaju i našim ulicama. Tu su pored nas i – dobro se prikrivaju.

Doznajte više: Kako prepoznati simptome anoreksije i bulimije

U Hrvatskoj svaki tjedan od anoreksije umire jedna djevojka

Specijalist mora znati prepoznati sve trikove pacijentice

– Tek sad shvaćam koliko je mojoj mami bilo teško sve ove godine. I danas, kad nakon ručka idem u kupaonicu oprati ruke, strahuje da zapravo idem povraćati. Nije ni čudno – godinama sam to činila, ustrajno niječući da to radim. No, to je sastavni dio te bolesti. Anoreksičar će nadmudriti i najvećeg mudraca da ostvari svoj naum: do krajnosti negira i poništi svoje tijelo koje osjeća kao smetnju – kaže Ana Prolić Kragić, kojoj nije bilo lako odlučiti se javno progovoriti o svojoj teškoj i dugotrajnoj borbi. I ne samo to: o tome je počela pisati i “Dramu iz sjene”.

Život u mukama

– Kad kažete da bolujete, ili da ste bolovali od anoreksije ili bulimije, odmah vas gledaju drukčije. Mnogi još, na žalost, misle da anoreksija i bulimija nisu bolest, i to ozbiljna, već hir nezrelih djevojčica i djevojaka koje žele izgledati kao manekenke. One uglavnom o tome šute, a pomoć zatraže tek kad je prekasno i nakon života u mukama, u strašnim mukama i umiru – kaže Ana Prolić Kragić, objasnivši zašto je progovorila o svemu što je prošla.

– Ako samo jednu oboljelu djevojku potaknem da potraži pomoć, ako makar jednoj od njih ulijem nadu da je moguć izlaz iz tog paklenog mehanizma u koji je uvučena, uz napomenu da je to dugotrajan, mukotrpan i neizvjestan proces, moje će “ogoljavanje” imati smisla – ističe Ana, koja je prve simptome anoreksije iskusila kao 12-godišnjakinja, u doba Domovinskog rata, kad je šesti razred osnovne škole pohađala u Zagrebu. Iako se, naime, rodila u Zagrebu, odrasla je u Lipovljanima pokraj Novske gdje su joj majka i otac, ginekologinja i inženjer strojarstva, dobili posao.

– Kad je mama mobilizirana, poslali su me k baki i djedu u Zagreb. Tu sam promjenu, kao i cjelokupnu situaciju, teško podnijela: povukla sam se u sebe, smršavjela te manično počela piti čajeve za čišćenje. Iako su moji roditelji bili zabrinuti zbog mojeg stanja, čak su me vodili i liječniku, nitko to još nije prepoznao kao poremećaj u prehrani.

Nikad dovoljno vitka

Kad je završila škola i vratila se doma, sve se smirilo, no bolest se vratila kad je krenula u treći razred gimnazije. Počela je preskakati jedan obrok, potom i drugi, skrivala je hranu u svojoj sobi lažući roditeljima da ju je pojela…

– Nikada sebi nisam bila dovoljno vitka, dovoljno lijepa, dobra, pametna. Riječ je o iskrivljenoj percepciji vlastitog tijela, ali prvenstveno sebe kao osobe. Moja mršavost veoma je zabrinula moje roditelje, osobito mamu, koja je naslućivala o čemu je riječ. Preko ljeta trebala sam na mjesec dana otići u Cambridge na učenje engleskog, no mama je to uvjetovala dobivanjem određenog broja kilograma. Kako sam znala da ih neću imati, za vaganje sam se strateški odjenula: nekoliko slojeva odjeće, remen s najvećom i najtežom kopčom, a džepovi puni vijaka koje sam našla u očevoj ladici. Vaga nije pokazala traženi broj kilograma, ali ja sam ipak otišla u Englesku.

Situacija se pogoršala kad je počela studirati. Upisala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je živjela u vlastitom stanu u Novom Zagrebu. Naizgled se sve činilo savršenim: ispite je davala u roku, indeks joj je bio pun petica, dobila je stipendiju, radila je u kazalištu, praizvedena joj je drama za koju je dobila nagradu “Marin Držić”, diplomirala je, svi su joj proricali sjajnu karijeru… Naličje te idilične slike bilo je strašno: anoreksija i bulimija, koje su se smjenjivale, te potpuna ovisnost o tabletama za čišćenje. Živjela je dva paralelna života.

– U najgoroj fazi bolesti ponekad sam pila i devet kutija laksativa dnevno. Jedna kutija ima 30 tabletica, dakle, dnevno 270 tableta. Ni danas ne znam kako mi je to uspijevalo, no tada mi je to bilo normalno. Nisam mogla preživjeti dan ako ih ne popijem i tako si omogućim “novi početak”, koji, dakako, nikako nije stizao.

Promrzla u pidžami

Željela je biti savršena, no to se savršenstvo nije odnosilo na fizički izgled: savršena je htjela biti “iznutra”. Tijelo joj je, zapravo, smetalo pa ga je željela “eliminirati”. To je, priznaje, vrsta autodestrukcije, koja se zaista počela događati kad joj je bolest bila na vrhuncu.

– Samu bih sebe – priča – ozljeđivala. Kad bih osjetila duševnu bol, koja je bila zaista strašna, porezala bih se bilo gdje i bilo čime. Fizička bol bila je mnogo, mnogo manja od psihičke i odvukla bi mi pažnju od nje. U tom trenutku to je bio jedini način da si pomognem. Sada, nakon godina psihoterapije i brojnih samospoznaja, znam da je to bio moj poziv u pomoć, način da drugima pokažem da svakodnevno prolazim neopisivu unutarnju bol.

Ana je, objašnjava, imala i anoreksiju (kad nije željela jesti) i bulimiju (kad bi povraćala i koristila laksative) koje su prelazile jedna u drugu. U anoreksičnoj fazi bila je toliko mršava da su joj posvuda “virile” kosti. Kroz cijeli dan ponekad bi pojela samo pola jabuke, a potom se zbog toga okrivljavala. Čak je i kriške mandarine rezala na komadiće. Kad je bila u anoreksičnoj fazi, osjećala se, kaže, gotovo eterično i pročišćeno, pogotovo kad bi joj govorili da je jako mršava, blijeda, prozračna i tanka. Iako je, prema njezinu mišljenju, trebala biti još mršavija.

– Zato sam pravi pakao prolazila u bulimičnoj fazi. Govorili bi mi da izgledam dobro, da sam se fino popunila, vjerojatno dobronamjerno, ali to je bilo nešto najgore što su mi mogli reći. U mojoj glavi te su riječi potaknule asocijativni niz autodestrukcija – da sam predebela, ružna, glupa, nesposobna… Uzimala sam laksative, povraćala i vježbala do iznemoglosti. Kaos koji je vladao u mom odnosu prema hrani proširio se na sve segmente mog života. A kad bih se okuražila nekome priznati svoje stanje, dobivala sam savjet: “Prestani povraćati i piti laksative i sve će biti u redu”. No, stvari ni izbliza nisu tako jednostavne – prisjeća se Ana, koja je na svojih 177 centimetara visine u jednoj fazi imala samo 43 kilograma. Mama, i sama liječnica, vodila ju je različitim specijalistima, no svaki je liječnik liječio samo svoje područje pa joj nije mogao pomoći.

– Zapravo sam odbijala pomoć iako sam ju istodobno i tražila. Željela sam ozdraviti, ali tako da se ne mijenjam, što je, dakako, nemoguće.

Zbog bolesti joj se raspala i veza, izgubila je niz prijatelja koji nisu mogli pratiti njezine promjene raspoloženja. I to je trajalo do trenutka kad je, na kraju studija, dotaknula dno – kad je shvatila da više nema nikakvu kontrolu nad svojim životom.

– Te večeri ostala sam bez tableta laksativa. Prebacila sam kaput preko pidžame i krenula u dežurnu ljekarnu. Znala sam da mi neće dati tablete pa sam iskonstruirala priču o baki koja sutradan mora na kolonoskopiju i tako dobila tri kutije laksativa. Promrzla, držeći kutije u rukama, sjela sam u auto i – briznula u plač. “Gdje si to završila? U pola tri ujutro sjediš u pidžami u autu i lažeš za tri kutije tableta”. A kad sam ih popila, prvi put nisam osjetila olakšanje. Psihološko olakšanje. Sljedeći dan sve sam priznala roditeljima, ono što su oni već znali i prvi put zatražila pomoć.

Poput pravog ovisnika

Nakon toga imala je osjećaj da je osvojila Mount Everest. Počela je odlaziti na psihoterapiju tri puta tjedno. To joj je pomoglo da shvati obrasce po kojima funkcionira, ali je nije izvuklo iz bulimije. I dalje je pila svoje laksative i pokušavala držati glavu iznad vode. Nakon nekog vremena u pet-šest ljekarni u blizini stana više ih nije mogla dobiti. Poput pravog ovisnika, krenula je u nove ljekarne, s pričama o bolesnoj baki i silnim rođacima koji ne mogu bez tih tableta.

Na znanstvenom simpoziju u Hvaru 2004. upoznala je Brunu Kragića – svog budućeg supruga. Kako su joj se prijašnje veze raspale zbog svega onog što je donosila bolest, koju je Ana očajnički nastojala sakriti i negirati, odmah mu je rekla od čega boluje i što ta bolest sa sobom nosi: depresije, oscilacije u raspoloženjima i poseban odnos prema hrani i vlastitom tijelu. Prihvatio ju je takvu kakva jest i u proljeće 2005. su se vjenčali.

– Iza mene su bile tri godine psihoterapije, osjećala sam se bolje, no nisam bila izliječena. Uz Brunu mi je bilo mnogo lakše: pažljivo me slušao i pratio govor tijela, po sitnicama predviđao krize i trudio se pomoći mi – kaže Ana, koja je godinu dana kasnije, na sveopće iznenađenje, ostala trudna. Naime, višegodišnja pothranjenost uzrokuje hormonalni poremećaj zbog kojeg anoreksične djevojke izgube menstruaciju.

Kad je ostala trudna, još je bila bulimičarka, i svakodnevno je pila nekoliko kutija laksativa što je rezultiralo krvlju u stolici. Liječnici, koji nisu znali o čemu je riječ, a zbog trudnoće joj nisu željeli praviti kolonoskopiju, sumnjali su na razne dijagnoze – jednu goru od druge. Ana je shvatila da mora prestati piti tablete. Nije se dovoljno voljela da bi to učinila zbog sebe, no našla je motivaciju u biću koje je raslo u njoj. Dodatni poticaj bila je njezina ginekologinja, Marina Ivanišević iz Petrove bolnice. “Ili ćeš piti te svoje tablete i pobaciti, ili ćeš prestati i postati majka”, suočila ju je s istinom bez imalo okolišanja.

– Iako sam se već i prije pokušavala dogovoriti sama sa sobom da ću prestati, tog sam trenutka donijela čvrstu odluku. Otišla sam mami i rekla joj da se moram skinuti s tableta i zamolila je da mi pomogne – da me drži zaključanu. Bilo je to deset dana novog pakla: znojila sam se, tresla, vikala, plakala… Imala sam pravu apstinencijsku krizu.

Panika u trudnoći

No, uspjela je. Riješila se tableta, ali još je trebalo izliječiti probavni sustav, ali i zaliječiti premoreno tijelo. Po savjetu Zlatka Peića prešla je s vegetarijanske na makrobiotičku prehranu, dobila strogu dijetu i njezina su se crijeva u roku tri mjeseca posve oporavila. Trudnoća je bila u redu, bila je presretna što se riješila bolesti, ali njezine vjerne pratiteljice, anoreksija i bulimija, toliko su se udomaćile da joj i dalje nisu dale mira.

– Kad mi je počeo rasti trbuh, počela sam paničariti i pobojala sam se da ću opet kliznuti u stari način života. U trudnoći sam dobila 13 kilograma, što je za mene bilo prestrašno. Ali uspjela sam. Izdržala sam i rodila prekrasnu i zdravu djevojčicu. Daha je moj čarobnjak. Ime je dobila po riječ dah. Dah je život. Ona me vratila u život. Često me pitaju kako znam da sam se izliječila. Mislim da bi bilo licemjerno kazati da je sve to daleko iza mene. Imam normalnu tjelesnu težinu, a polako i pristajem na svoje tijelo i mirim se s njim. Ali, ne mogu reći da i jedan obrok pojedem mirno, da se ne uhvatim u nekim radnjama tipičnim za bolest. Ali, nakon svih ovih godina, svih konvencionalnih i alternativnih metoda liječenja (bioenergije, reikija, hipnoze) te spoznaja koje su mi one donijele, naučila sam živjeti s bolešću i kontrolirati ju – kao dijabetičar inzulin. I danas, kad prođem pokraj ljekarne, osjetim poriv da uđem i pokupujem sve kutije laksativa koje imaju. Ali ne uđem. I pobijedim. Ne mogu reći da nemam krize i loše trenutke. Ali ne dopuštam im da prevladaju. To je stalna borba, a neprijatelj je iznimno izdržljiv i uporan. No, puno se lakše boriti s nečim što je imenovano i razotkriveno, jer to je ono što ga, u konačnici, slabi. Borba je mukotrpna i dugotrajna, ali pobjeda je moguća.

Snježana Dragojević Harapin