Život uz glazbu u zelenoj zemlji

Nakon kratkog “vijećanja”, moje prijateljice iz djetinjstva Stefani Vozila i Foška Šaina složile su se da Novu godinu dočekamo u glavnom gradu Irske gdje sve tri imamo obiteljske prijatelje.

Ondje smo provele sedam dana i bilo nam je odlično: u Dublinu je sve divno – ljudi, hrana, pubovi, a dobru zabavu ne može omesti ni tradicionalno loše vrijeme. Kad smo nakon dva sata leta iz Venecije sletjeli na tamošnji aerodrom, dočekala nas je – kiša. Prijatelji su nam savjetovali da ne nosimo kišobrane već kišne kabanice, a na izlasku iz aerodroma smo shvatile i zašto: sve kante za smeće bile su pune potrganih kišobrana. Kišu, naime, uvijek prati i jak vjetar pa je kišobran u Dublinu uglavnom beskoristan.

Život uz glazbu Mnogo sam putovala po svijetu, no Dublin je prvi glavni grad neke države u kojem nisam imala osjećaj da sam u metropoli. Na ulicama nema klasične žurbe i biznismena koji jure na sastanak, sve je ležerno, ljudi su nasmijani i opušteni, a zgrade čija visina ne prelazi tri ili najviše četiri kata, mnoštvo pubova i uređenih parkova prepunih mještana, ali i turista iz cijelog svijeta, stvaraju dojam kao da ste u predgrađu metropole, a ne u središtu glavnog grada.

Sa svih strana se čuje glazba, a u svakom je pubu živa muzika koju izvode jedan, dva ili najviše tri muzičara. Uživala sam u glazbi, ali i u njihovom jeziku i naglasku koji obožavam, baš kao i škotski. Novu godinu dočekale smo u Temple baru u istoimenoj četvrti. Dakako, ondje nema rezervacija za doček. Naprosto smo došle malo ranije, zajedno s grupom mladića i djevojaka iz Francuske, koje smo upoznale nakon dolaska. Svi su pubovi bili puni, a malo prije ponoći izašli smo na ulicu, također prepunu ljudi, i uživali u vatrometu.

Kaos zbog snijega Za Novu godinu je počeo padati i snijeg, prvi ove zime. Snijeg u Dublinu pada rijetko i izazvao je pravi kaos: zeleni autobusi na kat stali su ondje gdje ih je zatekao, ulice su bile zaleđene, a nama je to sve, nakon iskustva sa snijegom iz domovine, bilo posve normalno. Iznenadile smo se kad su se svi pubovi zatvorili u tri poslije ponoći, no objasnili su nam da im je takvo radno vrijeme, čak i za Novu godinu.

Djetelina na ruci Ni jedna od nas nije vapila za shoppingom jer smo se željele odmoriti i zabaviti pa smo samo prošetale širokom glavnom trgovačkom ulicom O’Connell Street te po Grafton Street, gdje su smješteni butici svjetskih modnih marki. Dućani se otvaraju u deset ujutro, a ja sam kupila samo dvije majice s motivima Irske i ogrlicu s djetelinom. Privjesak sam skinula i stavila na crvenu vrpcu koju nosim oko ruke, kao narukvicu.

Toranj u obliku krigle Željele smo vidjeti što više pa su se naši domaćini potrudili da nas odvedu na što više mjesta. Na žalost, rodna kuća pisca Oscara Wildea, čija skulptura krasi Merrion Square, bila je zatvorena. No, posjetili smo najveće irsko sveučilište, Trinity College, gdje čuvaju Book of Kells (Kelšku knjigu) iz 800. godine koja je izložena u prekrasnoj Staroj knjižnici. Vidjele smo i Dublin Castle (Dublinški dvorac) iz 1228., Malahide Castle, smješten 14 kilometara sjeverno od Dublina, ali i St.Stephen’s Green, golemi zeleni trg u središtu grada.

Dakako, posjetile smo i jednu od rijetkih dablinskih “visokih” građevina, golemi kompleks pivovare Guinness, gdje smo saznale sve o proizvodnji tog glasovitog piva, a potom – ispijajući ga na vrhu tornja u obliku krigle – uživale u panorami grada. Zadnjeg dana našeg boravka šetale smo obalom rijeke Liffey, obećavajući jedna drugoj da ćemo prvom prilikom opet u posjet “zelenoj zemlji” te gradu piva i vesele glazbe.

Franka Batelić