Zlato za dvadeset godina ljubavi

Napisala Tanja Vučičević Snimci: Saša Burić i obiteljski album

Ajme meni, još ne mogu sabrati misli, preuzbuđena sam i pomalo mi se vrti u glavi od silne sreće. Kad smo pobijedili Srbe u polufinalu, rekla sam: nakon ovoga, sve bih mogla preživjeti. Ali veliko finale u nedjelju ujutro bilo je za mene dodatno uzbuđenje. Prije produžetaka, koji su uslijedili nakon neriješenih 7:7 u regularnom dijelu utakmice protiv Mađara, morala sam popiti čašu vode s malo šećera. Bilo mi je loše, osjećala sam slabost i trebalo mi je nešto da vratim snagu i smirim uzburkane emocije – kaže 34-godišnja Splićanka Vedrana Vrdoljak, supruga Zdeslava Vrdoljaka, kapetana hrvatske vaterpolske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu osvojila zlatnu medalju. Iako je prije te važne utakmice samoj sebi obećala da se neće rasplakati jer nije “cmoljav” tip, suze su ipak potekle. Znala je koliko ta medalja znači njezinom suprugu i svim njegovim suigračima, koliko je truda i odricanja u nju uloženo, kroz glavu su joj kao film prolazile lijepe i manje lijepe stvari koje je uz supruga proživljavala tijekom njegove uspješne karijere, prisjetila se i srebrne medalje s kojom se 1996. ponosno vratio s Olimpijade u Atlanti… To prebiranje po sjećanjima prekinuo je zvuk mobitela. Javio joj se suprug. U gužvi zbog sveopćeg slavlja u taboru naših, nije bilo vremena da jedno drugome kažu sve što su htjeli. Ona mu je čestitala, a on je njoj samo kratko uspio reći da jedva čeka povratak kući. I da mu silno nedostaju ona i njihovi sinovi, desetogodišnji Dario i godinu i pol mlađi Marin.

Jezičac na vagi

– Iako je TV prijenos utakmice bio u nedjelju rano ujutro, Dario i Marin ga ni za što na svijetu ne bi propustili. Skakali su sa stolca svaki put kad bi netko od naših zabio gol, a ja se, pak, nisam odvajala od svoje smeđe, karirane dekice, za koju sam uvjerena da donosi sreću. Na tako velikim natjecanjima sreće nikad nema dovoljno, pa uvijek mislim da i moj mali “ritual” može pomoći u prijenosu dobrih vibracija “na daljinu”. Uostalom, i igrači nose uz sebe neke predmete ili rade određene stvari za koje vjeruju da im donose sreću, samo što o tome nerado pričaju. Primjerice, Zdeslavu je njegov prijatelj Hrvoje Akrap prije svake utakmice slao u Australiju isti SMS “Čujemo se nakon finala”. Odlučili su, naime, da neće telefonski razgovarati do podjele medalja, uvjereni da će Hrvatska ući u završnicu Svjetskog prvenstva. Možda je i to, uz moju dekicu, pripomoglo da se naši popnu na “krov svijeta” – dodaje presretna Vedrana Vrdoljak i naglašava kako je veoma zahvalna svojoj šefici u splitskoj Gradskoj upravi, gdje radi kao diplomirana ekonomistica, koja ju je puštala kući na sat i pol da u miru pogleda utakmicu ako bi prijenos bio tijekom radnog vremena.

Poziv u redove “barakuda” Zdeslava Vrdoljaka, igrača splitskog Mornara, prilično je iznenadio. Naime, ruku na srce, s 36 godina više nije mladić, a i posljednji je put igrao za reprezentaciju Hrvatske prije devet godina, na Svjetskom prvenstvu u Perthu. Imao je i zdravstvenih problema: 1998. obolio je od sindroma kroničnog umora, bolesti za koju je, zasad, jedini lijek odmor, apsolutno mirovanje i izbjegavanje bilo kakvog napora i stresa. Istina, uspješno se othrvao bolesti i karijeru nastavio u Padovi, ali ipak nije vjerovao da bi mogao uslijediti poziv u reprezentaciju. No, Ratko Rudić nikada nije radio ono što se očekivalo ili što bi bilo predvidivo. Njegove se misli vode isključivo pobjedničkom kombinatorikom i u jednom trenutku “zablinkalo ” mu je ime Zdeslava Vrdoljaka. I pozvao ga je da im se pridruži. Uostalom, kome ne bi trebao najbolji igrač u prošlogodišnjem prvenstvu?! Vrdoljak je, s jedne strane, bio počašćen, ali i pomalo neodlučan. Potkraj siječnja dugo je “vijećao” sa suprugom hoće li prihvatiti Rudićev poziv, ali jezičac na vagi bila je Vedranina odlučnost i vjera u supruga.

– Rekla sam Zdeslavu neka prihvati selektorov poziv i vrati se kući sa zlatom. To je značilo da ga djeca i ja nećemo vidjeti skoro dva mjeseca, ali naviknuli smo se na odricanja. I zato sam ga doslovce gurnula u “vatru”. Odgovorio mi je da će, ako na ovom Svjetskom prvenstvu osvoji medalju, ostaviti vaterpolo. Budući da ga poznajem u dušu, nisam mogla a da u sebi ne pomislim: “To ćemo još vidjeti”. I bila sam u pravu. Naime, osjećam da će Zdeslav nakon ovakvog uspjeha, ako ga izbornik opet pozove, htjeti igrati i dogodine na Olimpijadi u Pekingu. Stoga ću i dalje čuvati svoju sretnu dekicu, jer bi mi opet mogla zatrebati. A djeca i ja bit ćemo uz Zdeslava dokle god on bude htio igrati – govori Vedrana Vrdoljak. Da se može vratiti dva desetljeća unatrag, Zdeslav Vrdoljak mogao bi slobodno reći da je izabrao doista pravu. Jer otkako su se 1988. upoznali na zabavi u splitskom klubu Mornar, u kojem je tada 15-godišnja Vedrana trenirala plivanje, znao je da se ima na koga osloniti. – I da sam kojim čudom tijekom naših prvih mjeseci hodanja mogla predvidjeti što nas sve čeka ostanemo li zajedno, baš ništa ne bih promijenila. Čak ni preduge četiri godine, koliko je igrao u Padovi. Naime, ja sam s djecom ostala u Splitu, a Zdeslav nam je htio osigurati bolju egzistenciju pa je 2001. potpisao četverogodišnji ugovor s Padovom. Bio je vrlo zadovoljan jer mu je odlično krenulo, a meni nije bilo problem voziti desetak sati po cesti koja u to vrijeme nije bila autoput, da bismo ga djeca i ja makar nakratko vidjeli. I nekako smo uspjeli izgurati tri godine, a četvrta je bila prava mora.

Povratak u Split

Njihova su djeca, objašnjava, sve teže podnosila što im je otac u Italiji. Čak je i Darijeva učiteljica diskretno dala do znanja kako dječaku nedostaje otac i kako bi bilo dobro da svoju obiteljsku situaciju nekako drukčije riješe. Čim je to čuo, Zdeslav Vrdoljak je odlučio da neće produljiti ugovor s Padovom, bez obzira na to koliko novčano bio na gubitku. Vratio se u Split i karijeru nastavio u bazenu u kojem je i počela njegova uspješna sportska priča. Ali više na treninge ne ide sam. U Mornaru treniraju i njegovi sinovi. Povratak svog supruga sa Svjetskog prvenstva Vedrana je s nestrpljenjem očekivala i zato što joj je obećao provesti pet dana samo s njom i djecom u njihovoj vikendici u Vinišću. No, u jednom joj je trenutku javio da će ipak, s obzirom na situaciju i opću euforiju, imati i goste. Stoga se ona već pobrinula za veću feštu s pečenim janjcem za prijatelje. Ali stigla je i nova poruka – da se i taj plan odgađa. – Ta je vikendica naše utočište. Nalazi se na osami, a uredila ju je Zdeslavova majka Lada, arhitektica, koja mi je desna ruka kad Zdeslav nije kod kuće. Ima “zelene” ruke i zato nam vrt nalikuje na perivoj, a ja joj pomažem u cvjetnjaku i učim od nje kako valja njegovati cvijeće. Zdeslav, pak, zida kamene zidiće ili staze, te izrađuje krasan namještaj, od klupa do komoda. Da nije vaterpolist, bio bi sjajan drvodjelac. Taj je dar naslijedio od svojeg pokojnog oca Danijela, koji je bio pravnik, ali je imao zlatne ruke. Ukratko, u Vinišću je kao u raju i zato se ne mirim lako s tim da odmor moramo odgoditi – kaže. No, kao i uvijek, složit će se sa svojim suprugom jer je, veli, pristala s njim dijeliti sve što im život donese. Kaže da uza se ima muškarca koji je duša od čovjeka koji nije tek tako prozvan dobrim duhom naše reprezentacije. – Zdeslav ni iz jedne sredine nije otišao zalupivši vratima. Svatko će za njega, pa i najveći rivali, naći samo ljepše rijeći. Ljudi ga vole zbog dobrote i topline kojom zrači. Svakome je spremam pomoći i sve što radi, radi sa srcem. Pa tko ga ne bi volio? – sa smiješkom će Vedrana Vrdoljak.