Zov poljupca

Dvadeset mi je godina. Upravo sam se upisala na fakultet. Marljiva sam studentica. Već sam na samom početku odredila planove koje sam namjeravala ostvariti. Sve je krenulo odlično. Samo mi nedostaje ljubav. Imala sam prilika, ali sam se bojala pokazati svoje osjećaje. Nikoga nisam htjela pustiti u svoj svijet, samo sam se htjela poljubiti s jednim mladićem koji mi se sviđao, ali je bio nasrtljiv pa me razočarao, jer ja nisam željela da sve završi tjelesnim dodirom, htjela sam da to bude nježno i osjećajno, jer moje tijelo još nije bilo spremno da se ikome poda. Kako da se oslobodim besmislenog straha?

Miriam

Život je rizik, ali ne toliki da bi ga upropastio jedan poljubac pa neka bude dan i od pogrešnog muškarca. Naše potrebe rastu onako kako se svijet mijenja: od trčanja livadom pa do perivoja u sumraku za šetnje samo udvoje. Morate u njega pustiti i druge, nenastanjen, on je turoban i besmislen. Moramo iskazati svoje osjećaje pa makar i pogrešnom muškarcu, odbijajući ga od sebe pretvaramo se u osamljenika koji nikoga ne privlači nego, naprotiv, odbija. U svakom slučaju moramo biti spremni da se neće ostvariti sve što smo priželjkivali. Ovo je doba sanjarenja otvorenih očiju. Zašto ne biste pokušali tako sanjati s mladićem koji ne posustaje s pokušajima da vas osvoji? Zar niste nimalo znatiželjni kako je biti s nekim tko se trudi i možda nije nasrtljiv? Što vam se može dogoditi osim da promašite? Ali, kako ćete znati promašiti ako ne steknete barem mrvicu iskustva? Ima stvari koje se mogu izreći samo u zagrljaju… jer ono najdublje i najčistije izlazi iz duše – možda samo na zov poljupca.