Početkom devedesetih, kad mi je bilo 11 ili 12 godina, prvi put sam pročitala knjigu “Moja Afrika”. Autobiografski roman Dankinje Karen Blixen iz 1937., po kojem je snimljen film nagrađen sa sedam Oscara, zauvijek mi se urezao u sjećanje. Od dana kad sam došla do njene zadnje stranice, najveća mi je želja postala otputovati u Afriku – piše Zrinka Cvitešić u novom broju Glorije.
Hrvoje i ja odlučili smo proputovati Keniju i Tanzaniju, a potom otići do Zanzibara, tanzanijskog otoka u Indijskom oceanu, 25 kilometara udaljenog od obale. I to je bilo jedino što smo znali unaprijed – sve ostalo odlučili smo rješavati na licu mjesta.
Naša je žudnja za divljinom bila jača od svega. Noćili smo u šatorima u neograđenim kampovima, u koje u svakom trenutku mogu ući divlje životinje. Išli smo gledati žirafe u trku, lavove u popodnevnoj siesti i večernjem lovu, bizone i slonove na pojilištima te majmune dok vode brigu oko svojih mladunaca.
Deseci vodenih konja dok se kupaju u blatu, krokodili koji ih gladno gledaju, gnuovi i zebre u stalnoj migraciji, male grupe elegantnih geparda, posljednji crni nosorozi na svijetu – sve se to rasprostrlo ispod najljepšeg neba na svijetu, koje noću sjaji milijunima zvijezda.
U novom broju Glorije (br. 917) ekskluzivno pročitajte sve detalje o afričkoj avanturi Zrinke Cvitešić i Hrvoja Rupčića te pogledajte brojne fotografije iz njihova privatnog albuma. Možete se pretplatiti i na PDF izdanje.