Žulj

Udvara mi se muž moje najbolje prijateljice. To, naravno, nije od njega lijepo, ali meni godi: zgodan je, pravi muškarac. Ukratko, nisam ravnodušna prema njemu, iako ima uredan i sretan brak, ali me nešto škaklja da “odgovorim”, a škaklja me to što mi je njegova žena jednom gadno stala na žulj. Vodimo ljubav gdje stignemo, trudimo se da nas nitko ne otkrije, a mene veseli da ću joj prirediti jedan mali pakao: sada ću ja njoj stati na žulj. Mislite li da je to etično?

Nimalo, ali, čini se da vas to veseli. Pada mi na um da ste se zaljubili u prijateljičinog muža više iz inata da se s njime zabavljate, recimo, u automobilu na nekome mračnom mjestu kad nema mjesečine. Tamo pritišćete žulj njegove žene. Taj žulj se, naravno, naziva posve drugim imenom, ali ostanimo na razini dobrog ukusa. Iskreno govoreći, posve mi je strano razmišljanje i duboko sumnjam da imate sretan brak i sretnog muža. Uvjerena sam, naprotiv, da upravo zato što nemate ništa od svega toga, tako silno mrzite druge i udarate ih po žuljevima: sporedno je jesu li ženskog ili muškog roda. Ako je ta mržnja u vas urasla poput otrovne biljke i rastače vas iznutra, bilo bi pravedno da i žena vašeg ljubavnika nešto poduzme: na primjer, udari vaš bolni žulj drugi put pa ste tako izravnali račune. To, naravno, ničemu ne vodi, pa je najjednostavnije da i dalje ostanete “najbolje” prijateljice, s tom razlikom da ulazite malo jedna malo druga u – tuđi vrt.