Ima tema koje i mene zbunjuju i o kojima, kad nisam sigurna što reći, najradije – šutim. I vjerojatno bih sve to i odšutjela da mi daju moje čitateljice, ali i čitatelji. Njima je čudno kako u periodu kad Zagrebom pa i Splitom šeću “kolone ponosa”, kako ih neki nazivaju, nasuprot onima “srama” kako drugi uzvraćaju, a radi se o meni ipak bliskoj temi ljubavi, bez obzira kakvoj, ja ne donosim nikakve sudove.
Obasuli su me što pismima što pozivima da i ja konačno progovorim. No rekla sam onima s kojima sam i izravno kontaktirala da ja ne volim suditi, da za to postoje institucije, a kad se spominje sud, tad je u prirodi ljudskoj da pomisli i da je netko tu kriv. A moje se stajalište zna – kad je ljubav u pitanju, tu nema mjesta krivnji. Znajući što me čeka, ni sama ne znam čega se sve nisam laćala, kojih časopisa i knjiga da bih dala odgovor ponajprije sebi, a onda i svojim čitateljicama na mnoga pitanja. A bilo ih je svakakvih. Od onih koji spadaju u područje psihologije, da ne kažem psihijatrije, do onih koja kažu – to su ljudska prava.
Moram priznati da sam se iznenadila kad sam pročitala da je tek 1973. homoseksualnost u Americi uklonjena s liste mentalnih oboljenja. Tek potom slijede je zemlje zapadne Europe. Zbunilo me sve to jer sam se isti čas upitala kako jedna politička odluka može nekoga učiniti zdravim. Ili, da budem do kraja poštena, bolesnim. A kad sam saznala da je donesena tek natpolovičnom većinom udruženja psihijatara, čuđenje nije prestajalo. Dapače, pojačalo se kad sam pročitala da je Dr. Spitzer, jedan od onih koji je tražio da se skine s liste bolesti, nakon nekog vremena, a navodno kad je izliječio dvjesto homoseksualaca, ipak tražio da to opet bude bolest. To je zbunjivalo običan svijet, ali ja sam si utvarala da sam ipak kad je to u pitanju malo neobična.
No vrijeme nosi svoje. Ljudi teško prihvaćaju novine, a kad ih prihvate, još teže od njih odustaju. I dobro je da je tako. Oni koji su ostali uporni u tvrdnji da je homoseksualnost neprirodna, da se protivi naravnom zakonu te da ni u kojem slučaju ne može biti odobrena jest Katolička crkva. Zapravo sve crkve. Doduše, Katolička poziva vjernike da se suzdrže od diskriminacije prema tim ljudima, ali sve ostaje na tome.
Nije se čuditi Crkvi kad i danas imamo liječnika i psihologa koji će homoseksualnim nagnućima pristupiti kao psihičkim bolestima te ih biti voljni čak i liječiti. Konačno, jedan naš ugledni psihijatar javno je rekao da je homoseksualnost – bolest. I nikom ništa! A očekivala sam tada reakciju onih koji bi o tome morali jasno i javno progovoriti. Svejedno kako.
I dok se čak i struka prepucava, mi smo svjedoci ljudi koji žive i rade zajedno s nama te koji se ni po čemu ne razlikuju od običnih, uvjetno nazvanih normalnih ljudi. Njima se dešava sve ono što i tim običnim – rade, pate, vole, muče se kako preživjeti mjesec i žele biti samo – prihvaćeni. Žele samo ono što žele i oni koje sebe smatraju normalnima – obitelj, dom, brak. I tu nastaju problemi, tu padaju u vodu sve one zamolbe, čak i crkvene, koje kažu – ne diskriminirajte ih! I onda jedni, a njih nije malo, govori se o brojci više od 700.000, traže da im se ne dopusti ono što oni obilato uživaju – pravo na jednak život. Osjećaju se ugroženi od manjine, boje se da će biti diskriminirani ili tko zna što.
I jedna udruga, ili kako se već zovu, ide protiv druge. Ona U ime obitelji navodno štiti obitelj jer traži da se definicija braka označi kao životna zajednica muškarca i žene, čak i da uđe u ustav, a oni drugi, Iskorak i Kontra, traže da i oni mogu imati sva ljudska prava koja imaju i drugi. I sad dolazi do prepirke što sve spada u ljudska prava.
Nisam stručnjak, i ne bih se ni usudila govoriti o pravnim normama, ali znam da je ljubav pravo svakoga, da je može i treba iskazivati onako kako tko to želi, da nikome ne bi trebala smetati, da bi je trebalo čak i poticati jer kad se voli i gdje se voli – nesporazumi se lako rješavaju. U mom okruženju, unatoč svemu, to se činilo tako jednostavnim.
Sve dok se nije u sve uplela politika, pa i vjerske zajednice, meni se činilo da nikoga ne bi trebalo ništa zabrinjavati, da je normalno u demokraciji da svatko iznosi svoje mišljenje, ali ovo je sve poprimilo neke drugačije tokove. Ovo kreće u one vode od kojih ja zazirem, od kojih sam cijeli život bježala. I dok sve se ne raspiri u one granice koje bi mogle biti loše za sve, možda bi o tome trebali progovoriti i oni koje bi se slušalo, koji bi imali što reći i homoseksualcima, ali i onima koji im ustežu pravo koje oni uživaju. Morao bi se čuti glas naših uglednih liječnika, liječničke komore, pa i naše “mudre” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Trebali bi uvjeriti jedne da nemaju pravo ili drugima kazati što im je činiti da svoje pravo ostvare. Ili naprosto iznijeti svoje argumentirano mišljenje.
No da ne ispadnem kukavica, da netko ne pomisli da se skrivam iza tko zna čega i tko zna zbog čega, reći ću ono što cijeli život govorim – svatko ima pravo živjeti onako kako misli da treba i mora. I nitko mu to ne može i ne smije ni braniti ni priječiti Svidio mi se nastup jednoga političara u emisiji Nedjeljom u dva. Čovjek je rekao da je konzervativnog svjetonazora, da se ne bi stavio na čelo “kolone ponosa”, ali da bi se zauzeo za sva ljudska prava koja im po zakonu pripadaju. Primio bi ih i u svom uredu i porazgovarao s njima da vidi gdje su problemi. To me ohrabrilo, to je bilo mudro rečeno, možda čak i riskantno jer taj čovjek živi u sredini koja bi se mogla nazvati konzervativnom, ali očito ga je i ona prepoznala i dala mu povjerenje, bez obzira na javno iznesene stavove. Ne znam kako će završiti ovaj sukob, a ja sam ga doživjela baš tako, hoće li ući u ustav to što traži udruga U ime obitelji, ali bojim se da se opet prepiremo oko nečega oko čega ne bismo trebali.
Kome je to u interesu, tko stvarno iza toga stoji, vjerojatno će vrijeme pokazati svoje, ali pitanje je imala li sve to smisla. Doduše, neki kazuju da je baš ta udruga U ime obitelji potaknula ona pitanja koja su stajala u bunkeru odavno i da je zapravo napravila medvjeđu uslugu sama sebi. Ne znam kako će na sve reagirati aktualna vlast jer jedno je ući u kolonu, a drugo je ozakoniti ili odbiti ono što traži ipak velik broj ljudi. Ako je politika umijeće nemogućega, kako je neki definiraju, vidjet ćemo što će na kraju biti moguće, a što nemoguće.