Da pišem o kućnim ljubimcima, natjerala me neki dan jedna radijska emisija. Naime, gospođa iz Novog Zagreba tuži se na susjede i zove upomoć komunalne redare jer šećući sa svojim psima, ponašaju se – nekulturno. Shvatila sam odmah o čemu govori. Kućni ljubimac, ma koja to životinja bila, ako je radost svome gazdi, a to sigurno jest, ne smije biti ni smetnja ljudima pokraj kojih živi ili ih tek ponekad sreće.
No, da vidimo zašto je gospođa čak toliko revoltirana da se javila u radijsku emisiju. Kaže da sve to već dugo promatra, da se tješila da će komunalni redari ipak učiniti nešto, ali od toga nadanja – ništa. Prvo, unatoč tomu što jasno pred jednim dječjim igralištem stoji upozorenje – da se tu ne smije šetati pse – nitko se toga ne drži. Istina, djeca vole životinje, odmah će reći oni koji ne razmišljaju dublje, ali točno se zna kad i kako s njima mogu doći u doticaj. I dalje, oni koji čak i poštuju tu zabranu, ne poštuju onu drugu – koju bi morali jer to je naprosto – pristojno. Njihovi psi uneređuju okoliš, ali to njih kao da nije briga. Ne znam, možda se to u centru gradu toliko ne vidi, ali na zelenim površinama Novog Zagreba ima svega – samo ne reda, govorila je ta gospođa u emisiji.
Ja je potpuno razumijem. Oni koji me znaju, znaju da volim životinje, pa, konačno, cijeli sam život imala pse. I ja njima, ali i oni meni – bili su radost. Doživjela sam toliko toga lijepoga uz svoje pse da bi se mogla o tom našem odnosu napisati jedna velika lijepa priča. Moji Olafi, a tako su se zvali svi moji psi, bili su moja sigurnost, ali preko njih sam upoznala mnoge divne ljude, a mogla sam, da sam to htjela, i ljubavi. Oni su mi, a i o tome sam pisala, čak otkrivali “tajne sastanke” jednoga od mojih muževa da sam na vrijeme to “dovela u red”. Spasio me jedan moj Olaf i od lopova koji mi je htio ukrasti torbu iz auta kad je prozor bio otvoren, kad smo načas zastali na autocesti prema Ženevi. Olaf ga je tako ugrizao za ruku da me ovaj molio da ga spasim. I sad se sjećam jedne svoje šetnje Ženevom s Olafom, kad mi je pristupio jedan šarmantan gospodin i pitao me koja je to vrsta psa. Kao silno ga je zanimalo. Počeo je trkeljati da je predivan, ali što je on dalje pričao i hvalio Olafa, primijetila sam da su mu se oči sve više zadržavale na mom dekolteu. Nisam baš bila raspoložena za neku vezu jer sam prije nekoliko mjeseci ostala udovica, ali da nisam, tko zna… Eto, Olaf bi poslužio svrsi. No, nikad nisam dopustila da moji psi ijednog trenutka budu izvan moje kontrole i da onečišćuju okoliš.
A sad da se vratim na ono što je razljutilo gospođu koja se javila u radijsku emisiju. Imati kućnog ljubimca znači prihvatiti i obveze koje iz toga proistječu. Znači voditi računa o životinji na način kako to propisuju i pravila o držanju životinja u kući, ali i na ulici. Jer, ako mi nešto volimo, ne znači da to vole i oni oko nas. Znam da su joj sigurno prigovarali kad ih je upozoravala da ne čine to što čine, isto tako sam sigurna da je čula štošta na svoj račun, ali sve to govori o onima koji se tako ponašaju. Najblaže rečeno neprimjereno. Ako je ikom normalno da se u nečijoj kući nađe mjesta i za neku životinju, onda je to sigurno meni. Ja ne mislim da je točna izreka da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude, ali voljeti, pa ma koga, sigurno je pozitivna osobina. Ja sam voljela pse, ali razni ljudi imaju sklonosti prema raznim životinjama. Poslije pasa, vrlo često u kućama se čuje mijaukanje. Kažu ljubitelji mačaka da nitko ne može biti tako privržen kao mačka. Neki vlasnici uče ih da slušaju zapovijedi kao što su – sjedi, legni – a znaju ih istrenirati da skaču kroz obruč. Mačke nauče te trikove opažanjem i oponašanjem, ali uz to je bitna i nagrada. Treba reći da je treniranje mačke teže od treniranja psa. Što, dabome, ne znači da su one manje inteligentne. Stručnjaci kažu da su one naprosto – drugačije. Samotne su, motivirane potrebom za – preživljavanjem. To im je omogućilo da se prilagode raznim domaćim sredinama pa čak, kako je netko jednom rekao i haubama automobila.
Znam da zvuči čudno, i da će teško netko u neboderu imati svinju za kućnu ljubimicu, ali ima ljudi kojima je svinja baš to – ljubimica. Još me nešto iznenadilo što sam pročitala o svinjama. I to ne od bilo koga nego baš od stručnjaka. One su, navodno, najpametnije i najčišće životinje. Kažu da su čišće i od pasa i od mačaka. Mnogi ne znaju da svinje nemaju lojne žlijezde pa zbog toga rashlađenje traže u blatu. Znak njihove inteligencije poznat je iz pokusa iz 1990. Svinje su tada osposobili da svojom njuškom pomiču pokazivač na videozastoru. Koristeći pokazivač razlikovale su črčkarije koje su poznavale od onih koje su vidjele prvi put. Naučile su zadatak brzo kao i čimpanze. Prvi put sam vidjela svinju, davno, kao kućnu ljubimicu na jednom imanju u Americi. Imala je ta ljubimica izgrađen pravi svinjac, pun blata gdje se kaljužala, ali i čisti prostor u kojem je “dočekivala” svoju gazdaricu. Tad sam to pripisivala čudnom ponašanju – bogatih. Moji domaćini su primijetili moje čuđenje, ali nitko ništa nije komentirao. Iznenađenje je bilo još veće kad sam shvatila da ti ljudi uopće nisu vegetarijanci. Ne znam ima li i u nas svinja kućnih ljubimaca, ali ne bih se čudila da ima. Mi i tako u svemu slijedimo zapad.
U zadnje vrijeme sve više je hrčaka u kućama. Premda je to mala slatka životinjica, ja bih se teško odlučila uzeti je. Ona, kažu, ne traži mnogo, ali čini mi se da i ne daje. Meni smeta što spava danju, a “ordinira” noću. Uopće na znam kako bih podnijela da me netko šuškanjem upozorava da je – tu, pokraj mene, da traži moju pozornost, a meni se spava. Ali, Bože moj, ima i među ljudima onih koji su dan zamijenili za noć. I sad nešto što ne razumijem i čega se zapravo grozim, ali, ima nas svakakvih. Sve više, iako još ne zabrinjavajuće, ljudi se opredjeljuju i odabiru za kuće ljubimce – gmazove. Nikad to ne bih učinila. Bojim ih se i gadljivi su mi. Zmije naročito. Mislim da zmija ne prepoznaje onoga tko je hrani, da se ne može sprijateljiti. Sve što čini, čini instinktivno, ali ja je doživljavam i kao opasnu. Stručnjaci, doduše, kažu da neće prva napasti, ali zar bih mogla živjeti pokraj nekoga koga se bojim i tko baš ništa niti razumije niti osjeća prema drugome, ali brani se kad osjeti opasnost – smrtonosnim ugrizom. Ja bih ipak, kad bih nekom preporučivala koga da udomi u svojem stanu, sugerirala da uzmu neku pitomu i ‘uobičajeniju’ životinju. Znam da ti ljudi vole životinje, ali moraju poštivati i ljude.