Pišući ove svoje kolumne, pisala sam i o prijateljstvu. Doduše, s priličnim oprezom. Jer tako sam se prema tome odnosila i u vlastitom životu. Naslušala sam se, međutim, priča o velikom prijateljstvu, o nečemu što mi je više nalikovalo na bajku nego na život. No prihvatila sam tvrdnju da je pravi prijatelj rijetkost, i da je uistinu sretan onaj tko ga ima.
Ja sam imala na stotine znanaca, ali na prste jedne ruke mogla sam baš nabrojiti prijatelje. I moram i to reći da mi se desilo da sam od početnog oduševljenja određenom osobom na kraju se u nju razočarala. Dakle, ništa od prijateljstva do groba! Neki su ljudi, međutim, skloni, tko zna zašto – tek znance proglašavati prijateljima. Drugi, pak, od onoga kojeg drže prijateljem traže – nemoguće. Meni se to činilo gotovo nadljudskim. Prijatelj prema njihovom shvaćanju mora biti iskren, zanimljiv i zabavan, mora znati slušati. U svakom času treba onoga drugoga podržavati. Mora mu se vjerovati, mora uz tebe biti kad ti je teško i, ono možda i najvažnije, mora te prihvatiti onakvog kakav jesi. O tome da će ti preoteti ljubav nema ni govora! Malo tko razmišlja da bi se ovako nešto dobilo i imalo treba se na isti način i vraćati.
Rijetko se čuje da netko kaže – želim ti biti prijatelj. Više se čuje – imam prijatelja. Pisala sam kako u muško-ženskom prijateljstvu uvijek negdje zaiskri kod muškarca što vuče i na seksualnu želju, ali meni to uopće nije strano. I zašto ne bi bilo i tako? Na ono o čemu danas želim pisati ponukao me članak u jednom ženskom švicarskom časopisu, “ženskoj ispovjedaonici”, kako ga neki nazivaju. A on je vrlo zanimljiv jer zadire u nešto o čemu nema jedinstvenog stajališta. Jer nameće pitanja na koja nije jednostavno odgovoriti. Što se dešava kad ti prijatelj otme ljubav? Je li to moralno? Je li tu uopće i bilo prijateljstva? Ima li za takve “prijateljske krivokletnike” uopće oprosta? Pa što je sve vrijeme činio prevareni? Ili je doista bio slijep, bedast ili prepovjerljiv? Ili je situacija čovjeka učinila lopovom? Možda će neki naći odgovore i na ta pitanja kad čuju priče koje su se dogodile.
Lorna i Daphne su bile prijateljice, kako se kaže, od vrtića. Obje lijepe, bogate pa i pametne. Lorna je imala više sreće u ljubavi od Daphne. Ili bi možda bilo pravilnije reći – više flertova od nje. Zašto, teško je to bilo reći. Ali kad je i ovoj krenulo, čini se da su tu počele klice ljubomore pa i nadmetanja. No prijateljstvo još nije bilo ugroženo. Daphne je konačno upoznala nekoga tko je izazvao pažnju i onih koji su je već počeli žaliti. Upoznala je Leona, mladog slikara, izuzetnog čovjeka i umjetnika. Senzibilca. A s takvima je lako manipulirati. Lorna takvoga u svojoj “zbirci” još nije imala. Ovaj s kojim je bila momentalno nije Leonu bio ni do koljena. Grubi neotesanac. I njoj se činilo da mora vidjeti dokle seže njezina moć osvajanja i kod ovakvih kakav je taj slikar. I sve je počela činiti da je ovaj primijeti kao ženu. A muško kao muško! Nagon je nadvladao i osjećaje i razum. Bila je dovoljna jedna Daphneina popodnevna zauzetost da Lorna završi s Leonom u krevetu. Začudo, nijedno od njih dvoje nije bilo oduševljeno onim što su to popodne doživjeli. Leon je bio razočaran i sobom i Lornom. Seks s njom doživio je kao njezinu želju da se pokaže neodoljivom ljubavnicom, a njoj se činilo da je on prilično hladan. Leon je bio očajan zbog onoga što je učinio Daphne. Čak toliko da je to nesvojstveno muškarcu. Da nije dobio drugi dan poziv da se u New Yorku pridruži grupi mladih svjetskih slikara koji će raditi u likovnoj koloniji i dobiti takve radne uvjete koje nigdje drugdje ne bi dobio, vjerojatno bi Daphne sve priznao. Ovako je sve ostavio za neka druga vremena. Daphne je razumjela zašto odlazi. Želio je afirmaciju. Bilo joj je teško, ali znala je da nema pravo nikoga sprečavati u napredovanju. Još je vjerovala da daljina neće, kako se obično kaže, učiniti svoje. Ali ni ovdje nije bilo iznimaka. On bi se, istina, javljao, ali nije to bilo ono što je ona željela. I kako je vrijeme odmicalo, toga je bilo sve manje. Bilo joj je, međutim, čudno što su se ona i Lorna nekako udaljile. Ali i još čudnije kad bi joj se pojadala na Leona ona bih tek odmahivanjem ruku zapravo rekla – nije vrijedan spomena. A onda se desilo nešto što se dešava samo u romanima. Leon se vratio nakon dvije godine i priznao da je spavao s Lornom. Unatoč prvotnom užasu, shvatila je da se u životu dešavaju i takve stvari. Začudo, više ju je razočarala Lorna nego Leon. A kad ju je na kraju zaprosio, pristala je da se uda za nj. Između nje i Lorne i nije bilo pravog prijateljstva, ali bila je sigurna da između nje i Leona ima ljubavi.
Margareta je bila pred vjenčanjem s Marijem. Hodali su godinama, zapravo sve vrijeme studija, i svi su očekivali zapravo takav završetak. Mario je bio čovjek kojeg baš i nije resila vjernost, ali sve bi to prolazilo “onako muški” – svugdje poći, ali svojoj kući doći. I Margareta je to znala, ali voljela ga je i praštala i ono što možda i nije trebala. Ali jednoga dana je ipak puknula. U autu je vidjela Miriamin mobitel. Već odavno je primjećivala kako ova “proždire” Marija, ali činila je to i s drugim muškarcima. I kao da joj je taj čas sinulo. Mobitel je spremila u svoju torbicu. Tek ga je kod kuće otvorila i imala je što vidjeti – snimke s Marijem od kojih joj je pozlilo. A Miriam joj se izdavala za veliku prijateljicu. Razgovor i s Miriam i Marijem bio je kratak, a ona odlučna: – Ne želim vas više nijedno vidjeti!
I na kraju i muškarci mogu doživjeti nešto slično. David je često putovao, a Maria bi ostajala sama. A on bi, najvjerojatnije da bezbrižno može raditi, prijatelja Dicka zamolio da mu bude pri ruci ženi. Tako je to trajalo dvije-tri godine. I blizina je učinila svoje. Ovo dvoje se počelo vezivati nesvjesni kamo to vodi i što bi im se moglo desiti. A i desilo im se. Zaljubili su se. Istina, kad su toga postali svjesni, još su se borili protiv toga. Čak su i sami to počeli doživljavati kao izdaju. No nisu si mogli pomoći. Ljubav je bila jača i od prijateljstva, a ovdje se doista radilo o ljubavi. Završili su u braku. To su tri priče. Čak ne znam mogu li ih sve nazvati i pričama o ljubavi, možda tek vezama, ali u jednoj se ipak radi o pravom prijateljstvu i istinskoj ljubavi. Ne znam hoće li čitateljice, pa i čitatelji, iz ovoga izvlačiti ikakve pouke ili poruke, no možda ne bi bilo loše da barem malo razmisle koga drže prijateljem. Ja sam uvijek znala, kad su prijateljice u pitanju, dokle im mogu vjerovati. Možda su zato i moja razočaranja bila neznatna.