Nema lagane rastave, ali ni težeg života uz nekoga koga zapravo više ne ne voliš, nego čak i mrziš. Znam mnoge slučajeve gdje su žene trpjele do iznemoglosti samo zbog djece. I na kraju nisu izdržale, otišle su frustrirane, izmučene i zapuštene, i trebalo im je vremena da se uopće unormale.
Takav roditelj teško da će moći zdravo odgajati dijete jer i sam ne zna što će sa sobom. Ne jednom sam se upitala zašto te žene nemaju snage otići dok je još vrijeme, i to baš zbog djece? Morale bi znati da nema težeg odrastanja od onog u nesređenoj sredini. Zar uopće djeca mogu stasati u normalne i sretne ljude kad svaki dan slušaju svađe, psovke, neki put su svjedoci i tuče? Kako i sami mogu naučiti voljeti kad gledaju mržnju i patnju? Neki će reći da je toga danas sve manje, da su danas žene odlučnije da naprave taj rez. Ne znam je li to baš tako, ali moralo bi biti tim prije jer živimo u vremenu u kojem su rastave braka zapravo realnost. I zahvaćaju sve sredine i sve društvene slojeve. Statistike kažu da se na našem teritoriju svaki četvrti brak razvede. A kako prosječno u svakom ima i po jedno dijete, znači da bi i svako to dijete moglo biti istraumatizirano ako ga na vrijeme ne maknemo iz takve sredine.
Neću sad ulaziti u razloge tolikih razvoda, za to bi trebala neka posebna studija, ali u vremenu kad se svi nekamo žurimo, kad sve manje mislimo, a sve više radimo, ili uopće ne radimo, do svega može doći i dolazi. No, ono što mene boli, to su baš djeca koja prilikom razvoda najviše stradavaju, a ne bi ni trebala, ni morala, ni smjela. Kad bi roditelji mislili manje na sebe, a više na djecu prilikom rastava, sve bi bilo lakše. Ne bi im trebali ni socijalni radnici, a još manje sudovi. Morali bi sve činiti da im djeca ne izgube temeljno povjerenje u ljubav i život uopće jer oni bi mogli njihovu rastavu doživjeti kao gubitak ljubavi pa i povjerenja u smislenost stvarnosti. Takva djeca mogla bi u kasnijem životu imati problema s osjećajem nevoljenosti – iako to zapravo i nije tako. Uvijek sudim prema sebi. Rastala sam se, znam reći kako sam bila jedini put ostavljena, nije mi bilo lako, ali baš zbog djece morala sam štošta otrpjeti. Ono što smatram svojim uspjehom u tom mom neuspjelom braku, neuspjelom mojom krivnjom, jest moj stav koji sam imala od samog početka rastave – ja sam se rastala od moga muža, ali ne i djeca od oca. Nisam do kraja sigurna kakav su oni odnos izgradili jer ih nikad nisam ispitivala što se “tamo zbiva”, ali kako su do kraja bili uz oca, a i on je doživio duboku starost i dugo godina živio zapravo sam, očito su se “negdje našli”. To i danas smatram svojom zaslugom. I uspjehom, dakako! Znala sam se i nasmijati kad mi je jednom jedna moja znanica u šali rekla ne mislim li ja da moja djeca onim što im ja dam, zapravo pomažu moga bivšega muža. Čak ako je i tako – neka je. Bolje da ja dam njemu, nego da tražim do njega.
Ipak se sve u životu i vraća i plaća. Znala sam i jedan drugačiji slučaj koji me i danas zgražava. Otac, inače krasan čovjek, zaljubio se, sve priznao ženi, pošteno, oženio se drugom, također dragom osobom, i mislio je da će moći s djecom komunicirati kao i dosad. Jasno uz silan trud, pažljivost i odmjerenost. Ali, prevario se. Nije, čini se, dobro poznavao ženu za koju je mislio, ako ništa drugo, a ono da je poštena i iskrena. Ona nije mogla prihvatiti ni rastavu ni njegovu novu sreću. Često se to dešava, a i to je, pored ostaloga, razlog za dalje nesuglasice i netrpeljivosti koje vode do pojačane mržnje. Često je znala govoriti ta ostavljena da bi lakše podnijela njegovu smrt nego ovo što joj je učinio. Ali ono što je ona njemu, pa i djeci radila, držala je – normalnim. Nije im dopuštala da ga uopće viđaju, pa čak ni na njihovo traženje. Jer, djeca nisu tako lako mogla odbaciti ga u samom početku. Priče koje je izmišljala bile su užasne. Ogovaranja ne bi ni časa prestajala, a izmišljanja koja bi ga ocrnjivala bila su takva da čovjek ne povjeruje. Na kraju im je “isprala mozak” svojim izmišljotinama. Samo, sve što činiš, činiš i sebi. Sve ju je to iscrpilo. Razboljela se. Psihički je potpuno otišla. Ne znam je li u konačnici shvatila što je učinila i sebi, i djeci, pa i svom bivšem mužu. Nasreću djeca su polako dolazila k sebi, ali uz stalnu psihološku pomoć koju je organizirala škola. Ističem i svoj i ovaj slučaj zbog onoga što najčešće prati mnoge rastave – trpljenje djece. Kad već dođe do rastave, svatko od roditelja bi trebao nastavljati obavljati svoju roditeljsku dužnost. Razgovarati s djecom što više i što realnije, prilagođeno dobi, kako bi oni shvatili i prihvatili ono što se desilo roditeljima, a onda i njima. Ono što se nikako ne bi smjelo dešavati jest “razračunavanje” pa i “izravnavanje računa” preko njih. Najgore je, ističu neki psiholozi, kad neka djeca čak sebe doživljavaju kao krivce za rastavu roditelja. Da do toga ne bi došlo, djetetu se mora objasniti da ono ni u kom slučaju nije krivo nizašto. Taj osjećaj bila bi dodatna trauma koju bi moglo nositi cijeli život. A kad je rastava završena, sve treba učiniti da dijete ne osjeti da je ostalo – samo ili tek s jednim roditeljem. U tim trenucima zajednički razgovori su ono što mu treba. On mora i sam sudjelovati u svemu tome, ali sad smireno i s osjećajem poštivanja svih od svakoga.
Najvažnije je, kažu opet psiholozi, zajednički dogovoriti susrete s drugim roditeljem, zadržati poznate mu rituale kad je kod toga drugoga roditelja. Zapravo treba sve činiti da se ne osjeća zapostavljenim. Znam, nažalost, mnogo slučajeva nerazumnih roditelja, čak više majki, jer one svoju povrijeđenost “naplaćuju” osvećujući se ocu preko djece. Možda bi se moglo razgovarati o još jednom problemu, vrlo čestom kad su u pitanju rastave – očevima koji znaju biti žrtve sa svih strana. Osuđuje ih okolina jer su “izdajice”, bivše žene im od života prave pakao, a oni trpe i najčešće šute. Ne branim ih, i njih ima svakakvih, ali ja ne prihvaćam onu narodnu izreku – da je otac kao kolac. Njima se često brani viđanje djece, mnogi muku muče da to pravo ostvare, ali tek rijetki dobiju skrbništvo nad njima. Svega ih je devet posto. Znajući da institucije u nas uvijek prednost daju majkama, vjerojatno u startu odustaju znajući da tu bitku neće ni dobiti. Najidealnije, a to znači i najljudskije, bilo bi kad bi roditelji i bivši supružnici svojoj djeci mogli ostati uzori i nakon rastave, kad bi ih mogli uvjeriti da njihova rastava ne znači kraj obitelji, nego početak novog načina života