Zvonko Špišić: 12 godina ne izlazim iz kuće, ali publika me još traži

Iako sam prestao nastupati prije 12 godina, po­­pularniji sam nego ikad. Svi me žele gledati na televiziji, slušati na koncertima, pljeskati mi na festivalima… I moj posljednji, dvostruki album “40 godina s glazbom” dobro se prodaje, što je danas rijetkost. Pa se pitam nisam li i ranije trebao odustati od javnih nastupa – šali se na svoj račun Zvonko Špišić, skladatelj, tekstopisac, aranžer, šansonijer i slikar, koji je 26. veljače proslavio 74. rođendan.

Kao i svake godine, prijatelje koji su bez najave navratili u njegov dom na Trešnjevci primio je široka srca i večer je proveo u kušanju darovanog vina i pričama koje razumiju samo njegovi “stari dečki”. Jer posljednjih godina zlatni trešnjevački dečko, kako mu još tepaju obožavateljice, živi prilično povučeno. Jedva da izađe iz kuće u kojoj se rodio i za koju ga vežu najljepši i najtužniji životni pečati. Na Peru iz popularne pjesme, kojeg je “sterao” u vražju mater skupa s njegovim biciklom, po­misli samo kad ga netko podsjeti na veliki hit “Bicikl”, a na Trešnjevački plac, stotinu puta opjevan u njegovim šansonama, radije pošalje pajdaša Špelu, jer će mu on donijeti sve ono što bi i sam kupio.

Novine na stolu podsjete ga na vanjski svijet, iako bi ponekad radije da ništa ne čuje i ne pročita, i njima se bavi uglavnom dok ispija prvu jutarnju kavicu uz koju “drmne” jednu domaću za cirkulaciju. Sam možda je, ali osamljen nije.

PRESLUŠAJTE ALBUM “40 GODINA S GLAZBOM” ZVONKA ŠPIŠIĆA

Tu su prijatelji, dvije kćeri, bliznake Marlena i Alek­san­dra, koje su preuzele brigu o rođendanskoj gozbi, dobar si je i sa zetovima, a najveće su mu veselje unuci. Iako će u šali pitati: “Pa koga ja više zanimam?”, drago mu je čuti da se dame još interesiraju preko Glorijne slušaonice gdje je “njihov” Zvon­kec i “zakaj se skriva?”.

– Ljubav između publike i mene postala je na neki način “platonska”- kaže autor koji je tijekom 40 estradnih godina objavio 370 skladbi. Neke je otpjevao, za neke je napisao glazbu i tekst, neke je napisao za sebe, a većinu za druga velika imena, poput Vice Vukova i Radojke Šverko. Iako su prošle godine, mnogi se i danas sjećaju “Milio­ne­ra”, “Kockara”, “Trešnjevačke balade”, “Trešnje­va­čkog placa”, “Starih dečki”, “Barbare”, “Zvona moga grada”.

– Publika i ja ne viđamo se kao prije, ali osjećaji su i dalje snažni. No, još ima zanimljivih susreta. Prošli me mjesec, primjerice, posjetio mladi beogradski pisac Predrag Crnković koji mi je posvetio svoj roman o Zagrebu “Dobro jutro, gospodine S.” Riječ je o fikciji koja se događa u negdašnjem Za­­g­­­­rebu, a dok se pripremao za pisanje, podatke je prikupljao iz mojih šansona. One su mu bile glavni izvor informacija o trešnjevačkim zakutcima na­­­či­­č­­­­­kanim radničkim kućercima s vrtovima, rascvjeta­­lim stablima trešanja koja su nekad krasila taj kvart, škripi tramvaja na Remizi, poljevačima ulica koji svojim šmrkovima rastjeruju na psine uvijek spremne fakine i ljubavne parove… Došao je da bi mi zahvalio na svim pjesmama koje sam na­­pisao o Zagrebu. Ali i da dozna ponešto novo o gra­­du koji ga je godinama fascinirao u mislima. Za mene je to vrijedan kompliment.

Kad je dobro volje, sklada, slika ili čita, a kad nije, gleda televiziju, uglavnom strane dokumentarce. Nikad u životu nije pogledao niti jednu sapunicu, pa nije pokleknuo ni pred popularnim turskim TV-novelama…Ali nikad mu nije dosadno, niti je osamljen. Posjetitelje ima po cijeli dan i nekad ih mora ljubazno podsjetiti da je vrijeme da se raziđu kućama jer se zaželio malo mira. Svako malo zvoni mu telefon jer njegove brojne kolege i znance s estrade zanima kako je. Odvraća da je dobro, hvala na pitanju. I da nikad nije bio bolje. Nikada se ni kome ni zbog čega nije žalio, pogotovo ne zbog zdravstvenih problema, pa ni u svojoj “zlatnoj dobi” ne odustaje od tog pravila. I ne samo od tog.

– Davno sam donio odluku da neću pisati autobiografiju, iako “štofa” imam na pretek. Životopis podrazumijeva pisanje istine, a u tom slučaju netko bi grdno “nadrapao”, jer to jednostavno tako biva. Ne može se svima ugoditi. S druge strane, ako bih “gladio” istinu, odnosno lagao, pisanje nema smisla, jer to onda ne bi bila biografija nego fikcija. Kojoj nisam sklon. Zato ću sve što sam proživio i doživio sačuvati ­u svom sjećanju – zaključuje Zvonko Špišić.

Tanja Vučičević

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o Zvonku Špišiću pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 842.) ili se pretplatite na PDF izdanje ­