Profesorica povijesti i hrvatskog jezika i književnosti i viša arhivistica u Državnom arhivu u Osijeku, Erika Žilić Vincetić, pozvala nas je u goste, u svoj originalan, šareni, DIY dom u Osijeku koji je uredila s puno ljubavi. U njemu živi sa suprugom Blažom i sinom Lenardom. Za svoj životni prostor Erika kaže da je zapravo savršena preslika onog što ona jest i u čemu uživa. Erika se, naime, u slobodno vrijeme bavi pisanjem te crtanjem i slikanjem. Ovo posljednje, ističe, njezina je stara ljubav i aktivnost kojim se bavi od malih nogu.
- Sve je počelo s jednom smiješnom rodom koju me otac naučio crtati, a koju su svi upoznali družeći se sa mnom. Budući da sam i u odrasloj dobi ostala veliki obožavatelj dječje književnosti, osobito bajki, počela sam izrađivati i vilinske kućice o kojima ću uskoro držati radionicu u smislu stimulacije svima koji pišu dječju književnosti ili jednostavno onima koji voli vile i bajke. Svaki polaznik dvodnevne radionice sa sobom će ponijeti kućicu doma kao svoj uspješan kreativan rad - sa smiješkom priča i objašnjava kako se prije deset godina njezina obitelj iz stana preselila u kuću. To im je, kaže, bila vrlo pametna odluka.
- Tim činom moja mala obitelj, počela je više živjeti u skladu s prirodom, tako da smo život preselili iz samotnih zidova i na dvorište. U našoj blizini je i Konjički klub te rijeka Drava koji su pravi izvor spokoja i inspiracije za mnoge stvari koje volimo i koje nas zanimaju. Naš dom je kuća dvokatnica od 120 kvadrata s prednjim i stražnjim dvorištem u kojima sam od prvog dana kao vrtlarica laik uzgajala nekoliko vrsta povrća, što u novije vrijeme ne stižem, ali svakako ću ponovno u bliskoj budućnosti. Od voća imamo jedno stablo jabuke, u čijoj sjeni se volim skrivati za vrijeme vrućih ljetnih dana, borovnice, aroniju, maline, jagode, grožđe... Imamo više od 40 ruža koje sam uspjela uzgojiti iz 'štapića' koje bi mi prijatelji donosili iz svojih dvorišta tako da je količina cvijeća koje imamo u dvorištu nakon 10 godina primjetno veća - nabraja.
Kuću su, kaže, prvo uredili "standardno", onako kako većina radi - kauč, ormar... bez nekih prevelikih osobnih intervencija, a onda je nakon rođenja djeteta iz Erike nahrupila hrpa ideja i postalo je jasno da njihov dom nikad više neće biti 'standardan'.
- Kod nas nema bijelih zidova, crnih površina, jednostavnih linija, sve ima svoju priču i malo toga nije istrpjelo intervenciju u smislu da sam nešto dodala ili oduzela. To mi je omiljeni dio kod kupnje za dom - uzeti nešto svjesno da ću ga čim dođem doma, pretvoriti u nešto drugo pa tako npr. potpuno bijelu lampu preinačim u gljivu tako što joj ocrtam sjenilo i bazu i to je sada postalo gotovo zaštitni znak našeg doma jer ih ima na sve strane. Skinula sam sve slike koje smo dotad imali na zidovima, a zamijenile su ih one likova i simbola iz bajki, poput Alise iz Zemlje čudesa, zeca, šešira, prizora iz Ježeve kućice... Ono što je bio cilj uređenja prostora na taj način nije samo ugoda nego i stimulacija za daljnji kreativan rad jer kad ste u takvom prostoru, inspiracija i ideje naviru same od sebe - govori i dodaje da su boje koje prevladavaju u njihovoj kući konkretno boja cappuccina i jako bijele boje.
- Prednosti bijele boje uvidjela sam kad sam se odlučila obojiti stari namještaj obitelji moga supruga koji je bio potpuno crn i na neki način zatvarao prostor, a koji je nakon bojenja u bijeli odjednom postao velik kao i prostorija u kojoj se nalazio. Materijali su uglavnom drvo i metal. Drvo osobno više volim u svjetlijim nijansama, a metal može ostati crnoj boji, kao dobar kontrast s bijelom - otkriva.
U ovoj kući jasno je na prvu da vlasnici ne zaziru od šarenila. Baš suprotno.
- Šarenilo volim jer razbija monotoniju. Meni jednostavnost linija dosađuje, a šarenilo budi maštu, što je kod kreativaca vrlo važno jer smo gladni ideja. Ako bacim pogled na stari pisaći stroj na vitrini u koji sam umetnula umjesto papira neki svoj stari crtež, počet ću razmišljati koliko dugo nisam nešto nacrtala ili napisala. Bacim li pogled na zid i vidim šešir Alise u Zemlji čudesa, otplovit ću u tu priču i možda zaboraviti na neke banalne stvari koje me tište taj dan. Kad u večernje sate uključim lampu u obliku gljive, možda se opet sjetim neke zgodne priče o kojoj mogu razmišljati, a da npr. ne razmišljam o virusu koji trenutačno vlada svijetom. Mislim da mi sve to služi kao 'distrakcija' realnom svijetu koji, budimo realni, baš i nije previše idealan - priča i otkriva nam kako je tijekom pandemije koronavirusa puno toga napravila u kući i oko kuće.
- Prije svega sam odlučila samostalno obojiti crni namještaj u bijelo, a budući da bi mogao biti i antikvitet s obzirom na vrijeme iz kojeg potječe, za takav pothvat sam se pripremala godinama, ali u glavi. Previše je bio vrijedan da bih ajmo reći pogriješila. Kad je sve bilo gotovo, moram priznati da mi je bilo žao što to nisam napravila ranije. U dvorištu sam izradila tzv. Santorini kutak gdje sam drveni namještaj obojila u svijetloplavu boju u kombinaciji s bijelom i izradila putokaz prema našim najdražim mjestima na Jadranskom moru, s točno označenom kilometražom. Budući da suprug i ja volimo roniti na dah i da smo tijekom godina skupili mnogo lijepih školjaka, odlučila sam ih polijepiti na zid kuće u okruglim mozaicima i to je postalo morska priča u slavonskom dvorištu. Sve u svemu, uživamo u svojoj kući svaki dan i čini nas jako sretnima - zaključuje kreativna Erika.
