toni cetinski zagreb 19022020 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec
toni cetinski zagreb 19022020 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Povijest se ponavlja

Kako je Tony u 30 godina karijere uštedio za četiri kvadrata više: 'Opet živim u malom stanu, ali nikad nisam bio sretniji!'

  • 05.03.2020. u 10:55

  • Autor:
    • Kruno Petrinović,
    • Copyright Gloria

Pjevač Tony Cetinski, koji nakon 30 godina estradne karijere otvara školu pjevanja, samo za magazin Gloria govori zašto je za novi dom odabrao Opatiju, gdje su se on i supruga Dubravka povezali s isusovcima, a ona se potpuno oporavila od moždanog udara.

U najboljoj formi ikad - pjevački, fizički i psihički - glazbenik Tony Cetinski započeo je 2020., u kojoj obilježava tri desetljeća iznimne karijere. Lani je krenuo na turneju “#samoljubav”, čiji je vrhunac koncert u zagrebačkoj Areni 30. svibnja, što će zapravo biti njegova najveća rođendanska fešta, jer idućeg dana slavi 51. rođendan. Uz to, u Opatiji, gradu koji je izabrao za život sa suprugom Dubravkom Cetinski (35), kako smo pisali, pokreće svoju školu pjevanja, što je ostvarenje njegova životnog sna, jer bogato iskustvo i znanje želi prenijeti mlađima.

Nakon tri desetljeća na sceni, Tony Cetinski će napokon ispuniti svoj najveći životni san

Priprema i nove glazbene suradnje, s mlađim bratom Matteom Cetinskim (46) već je snimio duet, u planu su i neki TV projekti... Iznimnu energiju za sve te obaveze Tony crpi iz zdravog načina života i vježbanja prema programu Marija Mlinarića, a najviše iz bezuvjetne ljubavi i podrške supruge Dubravke, koja se potpuno oporavila od lakšeg moždanog udara lanjskog lipnja. U njegov život ušla je prije sedam godina i uz nju je Tony ponovno pronašao unutarnji mir, vjeru u život i novu želju za stvaranjem.

Zašto ste se preselili u Opatiju?

- Jer je to grad po našoj mjeri, u kojem za sve svoje poslovne pothvate imamo veliku podršku gradonačelnika, gradskih institucija, ali i običnih ljudi. Zapravo živimo između Opatije i Istre s povremenim odlascima u Zagreb, ali će nas škola pjevanja još čvršće usidriti na Kvarneru. Emotivno, meni je dom bio i ostao u Rovinju, rodnom gradu iz kojeg sam prije trideset godina krenuo u svijet i otada mu se stalno vraćam.

Gdje živite?

- U stančiću od četrdesetak kvadrata i ništa nam ne fali. Dapače, nikad nisam bio sretniji, jer u skučenom prostoru moram biti stisnut uz svoju mladu suprugu i ne možemo se međusobno udaljiti - sve i da hoćemo.

U kakvoj ste bili fazi kad je Dubravka prije sedam godina ušla u vaš život?

- Živio sam u balonu, bio sam svugdje i nigdje, uglavnom u lošem društvu i s lošim navikama. Uz njezinu ljubav i neizmjernu podršku svega to    ga sam se riješio, no njoj je to vjerojatno bio veliki stres koji ju je koštao zdravlja, i to u trenutku kad smo napokon pronašli mir i opustili se. I njezin lakši moždani udar, srećom bez ikakvih trajnih posljedica, prošli smo zajedno. To nas je dodatno povezalo, pa smo danas sretni i zadovoljni, puni elana da pomognemo i drugima.

Što se dogodilo lani 10. lipnja, kad ste voljenu osobu zatekli na podu u bespomoćnom stanju?

- To se dogodilo u našoj kući u Radetićima, sagrađenoj na očevoj djedovini u blizini Svetog Lovreča, u kojoj smo baš imali radove. Ta strašna slika mi se svako malo vraća, makar je nastojim izbrisati iz sjećanja. Za mene je to bio trenutak bespomoćnosti, trenutak u kojem sam pomislio da sam sve izgubio... Suprugu sam zatekao na podu, a pošto joj je tijelo bilo klonulo nakon epileptičnog napada, više nisam bio siguran je li ona još ovdje ili nije. Poslije mi je ispričala da je za to vrijeme imala osjećaj da je negdje odlebdjela i da se super osjećala.

Je li vas bila uhvatila panika?

- Ne, reagirao sam pribrano, sve sam odradio školski: pozvao hitnu pomoć, koja je brzo došla, okrenuo je na bok da se ne uguši... Sve je zapravo ispalo super, jer me Dubravka, osjetivši trnce, s kata pozvala i čak se spustila na koljena da pri padu ne udari glavom. Siguran sam da je njezina duboka vjera u Boga pri tome odigrala veliku ulogu. U Opatiji smo jako povezani s redovnicima i časnim sestrama, jer je naš stan u susjedstvu isusovačke crkve. Lani smo, primjerice, zajedno uređivali crkveni vrt i posadili u njemu kivi.

Kad ste počeli razmišljati o povratku na more?

- Odavno. Pamet mi se prosvijetlila nakon razgovora s pokojnim Oliverom, koji mi je rekao da u Zagreb dolazi isključivo prema potrebi i tada stanuje u hotelu koji sam plaća. A kad sve obavi - bježi kući, na more. No, ja to tada još nisam mogao napraviti.

toni cetinski zagreb 19022020 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Tony nam je otkrio kako on i njegova Dubravka žele djecu.

 

Na što ste najponosniji u protekla tri desetljeća?

- Bilo je raznih sjajnih trenutaka, ali ako sve moram svesti na jedno, onda je najvažnije to što sam uz Dubravku ponovno u sebi pronašao - mir. Jer čak i najveća ljubav ponekad poklekne ako nema tog mira.

Zašto ste se početkom 90-ih preselili iz  Rovinja u Zagreb?

- Tada se podrazumijevalo da morate živjeti u Zagrebu ako želite išta napraviti. Dotad sam s bendom nastupao na ljetnim terasama u Rovinju s programima starogradskih pjesama i evergreena.

Je li vam to bila škola?

- Najbolja škola bio mi je Top Show Band s kojim sam nastupao na skandinavskom kruzeru. Ondje smo cijelu večer morali držati publiku na podiju, a svaka greška se skupo plaćala, jer je sto bendova čekalo kiks i stajalo u redu da nas zamijeni. To mi je bio najveći dril u slaganju repertoara.

Jeste li željeli uspjeti pod svaku cijenu?

- Ne. U Zagreb sam stigao da probam, pa ako ide - okej, ako ne - opet dobro. Nikad neću zaboraviti kad sam 1993. na radiju prvi put čuo svoju pjesmu “Nek te zagrli netko sretniji”: to uzbuđenje bilo je neusporedivo i s čim. Ljudima se pjesma svidjela, jedino je trebalo vremena da je povežu s izvođačem, a i kasnije nije sve išlo baš jednostavno...

Zašto?

- Moj tadašnji menadžer, čije ime ne želim ni spomenuti, angažirao je, naime, mog dvojnika, koji je imao zelene, a ne smeđe oči, da zijeva na playback na nastupima koje ja nisam stigao odraditi. Kasnije smo se upoznali pa mi je ispričao kako su mu se na nekoj matineji klinci rasplakali, jer su shvatili da je pred njima lažni Tony.

Gdje ste tada živjeli?

- U garsonijeri na Sveticama od 36 kvadrata.

Kako je izgledao taj stan?

- Užas. Nisam imao ni kuhinju, ni televiziju, ni krevet, a spavao sam u vreći na podu. Nisam ga uređivao jer sam znao da u njemu neću ostati. Kasnije smo se brat i ja skupa preselili u nešto veći stan, potom sam se oženio i preselio na Sveti Duh, i tako dalje...

Želite li još djece?

- Naravno da želimo djecu, jer je Duda majčinski tip. No, kako se kaže: čovjek snuje, a Bog određuje.


Cijeli intervju s Tonyjem Cetinskim potražite u novom broju magazina Gloria u kojemu vam donosimo i veliki specijal - Dossier vjenčanja. Ne propusite - u prodaji od četvrtka, 5. travnja 2020.


Čitajte i: