IZNENAĐENJE NA SJEVERU

Anđela nam se javila iz Amerike: 'Za izgled ovdje nimalo ne mare, osjećam se kao u nekom starom filmu'

Anđela Rončević jedna je od onih koja je ostvarila studentski san i zaputila se na avanturu 'preko bare'. Studentica druge godine novinarstva s prijateljicama se se stacionirala na - Mackinac Islandu. U prvoj kolumni pisala nam je kako ništa nije išlo po planu, a sad ne može vjerovati što joj se događa - bez problema odrađuje duge smjene i navikla se na čudovati stil turista koji za modne outfite ni malo ne mare.

Prva pomisao kada sam se na poslu susrela s kupcima bila je "Čini mi li se ili gledam slike iz devedesetih!?". Jedino tako bih mogla opisati "stil" ljudi koji se ovdje kreću. Jasno mi je da nisam u dijelu Amerike koji pokazuje pravu sliku, već na sjeveru gdje su ljudi dosta drugačiji, kako načinom razmišljanja, tako i odijevanjem. Na trenutke pomislim kako me je netko ubacio u neki stari film.

Najkraće rečeno, ljudi ovdje uopće ne mare kako izgledaju niti kakvu odjeću nose. U više od mjesec dana koliko sam ovdje, mislim da na prste jedne ruke mogu izbrojiti cure koje sam vidjela, a da su pritom bile lijepo odjevene. Jedan fun fact je da jako vole majice koje na sebi nose natpis grada u kojem trenutno borave, kojeg su posjetile ili iz kojeg dolaze.

Moram priznati da sam prihvatila taj trend, tako da vrebam svoju Mackinac Island hoodicu da je ponesem u Hrvatsku. Pomalo mi se i sviđa taj njihov "nije me briga" stav. Kada dođeš iz zemlje gdje ljudi radije brinu tuđe živote nego vlastite, onda ti ovo dođe kao mali preporod. Nemojte me krivo shvatiti, ne idealiziram Amerikance, ali postoje neki maniri koje ne bi bilo zgorega prihvatiti kad već tako lako prihvaćamo sve loše trendove. Radeći s ljudima po cijele dane, puno toga primjećujem, učim i upijam. Vjerojatno ću toga biti svjesna tek kad se vratim kući. Ne znam je li to do okruženja, ljudi ili nečeg trećeg, ali odlazak na posao ovdje mi ne predstavlja nikakav problem.

Nekoliko dana u tjednu radim i po 12 sati u komadu, ali ujutro nema onog osjećaj "zašto baš jaaa". Vjerujem da je tome pomogla i činjenica da ovdje u mjesec dana nikada nisam doživjela bezobrazne kupce, ružnu riječ, žaljenje na cijene… Uspoređujem ovo jer sam u Hrvatskoj radila identičan posao, a svako jutro mi je bilo na umu kako će se sigurno opet pojaviti xy ljudi komentirajući cijenu za ulaz od 200 kuna u nacionalni park, prenapučenost parka, vrućine i tako u krug.

Život na otoku kao što je Mackinac ide od jedne krajnosti u drugu. Osjećaš se kao u vremeplovu, budući da cijeli otok nosi jednu povijesnu notu, danju se puca iz topova, ima mnogo Amiša, svi posjećuju poznatu tvrđavu iz koje se čuju topovi i pucnjevi, dok u centru sve vrvi od turista, trgovina, barova. Ako ne želiš ništa od navedenog, uzmeš bicikl, voziš oko otoka, zaustaviš se na plaži i uživaš uz šum valova. Navečer opet sve utihne i čuješ samo kočije kako lagano prolaze pa se zapitaš gdje si ustvari i je li ovo još uvijek neki predobar san. Dugo se na nekom ovako malom mjestu nisam osjećala kao da imam sve i da mi zaista ništa ne nedostaje. "Oduzete" su nam neke osnovne potrebe kao što su automobili, supermarket, WiFi, signal… Sve ono bez čega život ne mogu zamisliti, a ovdje živim, bez ikakvih problema. Znam da ovo nije Amerika kakvu svi zamišljamo, ali trebala mi je baš ovakva za ova tri mjeseca života. Ostatak ću upoznati na putovanju, ali lijepo je znati kako ova zemlja krije sve što možete i ne možete zamisliti. Hvala joj na tome.