To je, recimo, podjela za koju niste ni znali da postoji. Raspitajte se oko sebe. Je l' drugi ljudi prvo obuku gaće pa pidžamu kad idu spavati ili samo pidžamu? Pitajte ljude oko sebe. Pričekat ću. Ja sam samo tekst. Imam vremena. To jedino i imam...
S druge strane, postoje tumačenja da se o ukusu ne raspravlja, jer je on objektivan, a ne potpuno relativan i subjektivan. Znate svi te trenutke. Kad se Björk odjene u labuda, Hrvatska pošalje "Moju štiklu" na Eurosong ili na tulumu gdje uvijek postoji onaj jedan DJ wannabe koji jednoručno uništi svima uši kompilacijom Miše i scrap metala. Jer "Još samo jedna pjesma" nije nikad nikog usrećilo.
I posve je normalno da ljudi stalno mijenjaju ta dva pogleda na svijet.
Kad se kritizira njihov ukus, spremni su braniti pravo vlastitog mišljenja, ali kad se nađu u većini, smatraju kako je njihov ukus objektivno vredniji.
No meni je upalo u oko nešto drugo. Način na koji kritiziramo tuđe ukuse ovisno o temi. Recimo, ukus u muzici i ukus u hrani. Spremni smo ljudima oprostiti puno u muzici, ali jako malo u hrani.
Zamislite situaciju da vam dolazi u goste osoba koja ne jede meso kao većina. I osoba koja ne sluša narodnjake kao većina.
Ali zamijenimo njihova iskustva. Prvo da tretiramo vegetarijanca na isti način kako tretiramo ljude koje ne slušaju narodnu muziku.
"Jel ti paše ova hrana?"
"Pa ne baš, ja ne jedem meso."
"Nije problem, promijenit ću recept."
"Hvala, ne paše mi meso."
"Ma ni meni uvijek, samo kad sam navečer vani, pa se napijemo. Inače volim krumpir."
Vidite. Nema nikakvih pravih sukoba ili problema. Ukus u muzici nam možda nekad određuje što mislimo o drugim ljudima, ali nikad nećemo zbog tog ukusa maltretirati druge.
Probajmo sada tretirati ljude koji ne slušaju narodnu muziku kao vegetarijance.
"Jel ti paše ova muzika?"
"Pa ne baš, ja ne slušam narodnjake."
"Mooooolim?! Što si lud, slušaš samo neku meditacijsku muziku, zvukove valova i ta sranja? To ti je nezdravo za uši. Ne možeš na to ni plesati, ne budi lud."
"Što? Ne. Samo ne slušam narodnjake."
"To ti nije društveno zdravo. Niti normalno. Svi to slušaju. Zato se i zove narodna muzika. Ljudi su to oduvijek slušali."
"Ma ok, sve super. Nek ljudi slušaju. Meni samo to ne paše."
"Što ti ne paše točno? Je lʼ to znači da ne slušaš ni turbofolk?!"
"Ne slušam ni turbofolk."
"Ni turbofolk?! Pa ti nisi normalan. I što kad izađeš van, ne ideš na narodnjake?"
"Pa ne."
"A kad ih čuješ u autobusu ili negdje?"
"Pa onda ih čujem, da. Ali ne mogu ih svugdje izbjeći."
"Licemjeru!"
Tako nekako idu rasprave o ukusu u hrani. Puno su nam bitnije od ukusa u muzici.
Iako je hrana zaista sama po sebi biološki bitnija ili barem na dnevnoj bazi potrebnija od muzike, ipak se radi samo o različitim ukusima. Čemu takva emotivna reakcija?
Ja recimo nisam ljubitelj morskih plodova. Kažu da imam seljačko nepce. Svaki puta kad me ispituju o tome, zamišljam da me ispituju o odjeći.
Domaćin pita "Hoćeš malo prsluka?"
"Ne hvala, ne nosim baš prsluke."
Onda se ubacuje moja mama "On nikad nije volio prsluke, od kad je bio mali, nikad ih nije želio nositi."
"Nemam ja problema s prslucima, ali ne osjećam se ugodno u njima."
"To ti nije dobro, prsluci su jako zdravi, štite od propuha. A ovo je najsvježiji jadranski prsluk u domaćem maslinovom ulju. Sigurno nećeš?"
"Ajde, može malo da ga probam nositi..."
Sve u svemu, pustite ljude na miru. Radi li se o odjeći, hrani ili muzici. Pa čak i kad im je ukus u manjini.
