paula šik sik

Sve je lakše kad se donese odluka: 'Prebrodila sam strahove, anksiozne napadaje, histeriju... i otišla'

'Prevalila 9.343 kilometra da bih pronašla sebe'. U ovih je nekoliko riječi naša Paula Šik Sik započela svoju ovotjednu kolumnu

Koliko puta sam si govorila: otišla bih - ostavila sve, u drugu državu, na drugi kontinent?

Mali milijun.

I ti si. Znam da jesi.

Naravno, takve ideje bi me prošle u roku 5 minuta, a zašto? Jer koliko god da sam na van frajerica, za takve stvari nikad nisam imala hrabrosti.

Nakon milijun i prvog puta sulude ideje, ipak sam shvatila jednu stvar: ako na nešto stalno misliš, ako ti pada na pamet, to znači da ipak nešto moraš poduzeti po tom pitanju.

Naravno da nisam poduzela išta.

To je samo plod mojih hirovitih reakcija. Moji “problemi i problemčići” neće se riješiti ako odem. I oni idu sa mnom.

Tako sam barem mislila, vidi sam, cijeli svoj život - do prije tri tjedna kada sam ustala, nazvala brata i rekla: “Idemo u Japan.”

Kao da je tu, iza ugla. Idemo popiti kavu.

I evo nas. Tu smo. U Japanu, u drugoj državi, na drugom kontinentu, na kraju Svijeta.

Prebrodila sam sve strahove, anksiozne napadaje, dezorijentaciju, histerična pakiranja i neodlučnost.

Ljudi ja sam u Japanu! Bezbrižna, laka, poletna i sretna! Ni manjak sna, ni jet lag, ni nepoznata ogromna masa ljudi mi ne stvaraju problem. Jesam li pobjegla od onih u Zagrebu ? Nisam.

Ali znaš li što jesam?

Pobjegla sam od bježanja. Suočila se sama sa sobom. Zagrlila sebe i pronašla se. Tu sam, prisutna i svjesna svojeg “JA”.

Zar sam stvarno trebala otići na drugi kraj svijeta da bih pronašla sebe? Apsolutno da!

Liježem i budim se zadovoljna. Iscrpljena od puta, ali zadovoljna! A zašto? Jer u svim situacijama koje me inače izbacuju iz kolotura, ja sam ostala mirna, pribrana, staložena. A zamisli, čak nisam ni u safe mode-u.

Kada promijeniš okolinu, izađeš iz svakodnevice i rutine, tek tada naučiš slušati sebe. Svoje želje, potrebe i spoznaješ što te istinski usrećuje.

Na neki čudan način iz kofera sjećanja izbaciš staru robu, potrošene modele, naslijeđene obrasce. Kofer napuniš cvjetovima trešnje (iako je jesen), novim iskustvima, novim spoznajama. Stara roba se briše... i ulazi nova, lijepa mirisna.

Pa ako ti pada na pamet ideja, da odeš u Svemir, hajde! Mislim nemoj, jer neće ići, ali ako misliš da ti treba “bijeg”, a jeruj mi, treba ti, otiđi! Pronađi se, a onda se vrati bolji, zahvalniji, bogatiji za iskustvo i znanje. Vrati se kofera punih trešnjinih cvjetova. Iako je jesen.

 

Pusa iz dalekoj Japana i bliske Paule!