Irska nacionalna televizija nedavno je boravila u Osijeku zbog reportaže o Ljiljani Matković (59), spisateljici Glorijinih ljubavnih romana koja se prije četiri godine iz Zagreba preselila u Dublin.
Ta energična i uvijek vedra žena uspjela se uklopiti u tamošnji Intercultural centar, organizirati razne prezentacije - među ostalima i o Hrvatskoj - pa čak i spriječiti zatvaranje centra. Priča o njoj osvanula je na naslovnici Irish Timesa, a uskoro će i Irci imati priliku pročitati njezinu uspješnicu “Muška krv”, prevedenu na engleski, u kojoj govori o načinu života osamdesetih godina u Hrvatskoj te svom ocu, njegovim usponima, padovima i emocijama. Svoju romansu nikada nije opisala u ljubićima, iako je nastajala, razvijala se i još traje kao u najljepšim romanima.
Prije četvrt stoljeća Ljiljana Matković bila je tajnica uprave velike osječke prijevozničke tvrtke, u solidnom braku, imala je kćer i živjela prilično dobro. Kako je voljela pisati ljubiće, odvažila se jedan poslati u redakciju Glorije. U tome joj je pomogao kolega s posla, Dalibor Matković.
Obavijest da joj roman zadovoljava kriterije i danas joj je, bez obzira na brojne književne nagrade, najdraža nagrada u životu. No informatička nepismenost gotovo ju je spriječila da uređeni tekst hitno pošalje u privitku maila. Kako je Dalibor Matković bio jedini informatičar u tvrtki, a i nije skrivao osjećaje prema njoj, naučio ju je postaviti tekst u privitak za nekoliko minuta, iako je ranije tvrdio da ta edukacija mora trajati nekoliko sati. Samo da bi proveo vrijeme s njom. Dao joj je i nesebičnu podršku da nastavi pisati. Tako se paralelno s njezinim pisanjem ljubavnih romana počela razvijati i njihova veza. Kako je bio deset godina mlađi i oženjen, odbijala je tu vezu, ali on je ostao uporan. Viđala ga je u svojoj blizini poslije radnog vremena, pisao joj je pjesme, slao poruke, a kad ga je ugledala na ulici u Dublinu, kamo je došla u školu stranih jezika, što je znala smo njezina kći Andrea, mislila je da joj se priviđa.Ondje ju je Dalibor prvi put zaprosio, što je ona odbila, jer kako će se još udana udati za oženjena čovjeka?! Drugi put je to učinio u Parizu. Tada je,nakon sedam godina zatiranja emocija, pala odluka da realiziraju svoju ljubav.
- Oboje smo bili u braku, a tu su bila i naša djeca - moja kći i dvojica njegovih sina, ali taj se korak morao učiniti - govori Ljiljana Matković. - Otišli smo iz brakova jer to je jedino što se može napraviti kad se dogodi ljubav. Iako me otac učio da ne vjerujem nijednom muškarcu ni kad mu najviše vjerujem, Dalibor me, na moju sreću, uspio uvjeriti u suprotno. Kako je već prihvatio posao u Zagrebu, morali smo riješiti stambeno pitanje. Kredit je otplaćen i sada razmišljamo o novom, jer želimo ostati u Dublinu.
Dalibor je, kaže, od prvog ljubića uz nju i svesrdno je potiče na pisanje. Prije dvadeset godina darovao joj je prvi laptop da može pisati svoje ljubavne romane, svakom novom tekstu se veselio, prvi je bio ispred kioska da kupi dvadesetak Glorija, poticao je da nastavi i da se realizira u onome što je najviše raduje, a njezina kći i danas kaže da je on bolje razumije od mame.
Ali i Ljiljana voli njegove sinove. Mlađi i živi s njima u Dublinu, gdje studira arheologiju i povijest. Ljiljana ga je zavoljela čim ga je kao bebu prvi put vidjela.
- Djeca ne spašavaju brak, ne vežu ljude, ali su veliki dokaz ljubavi - smatra Ljiljana Matković.
- Ako netko ne voli moje dijete, ne voli ni mene. Kako da ne volim Daliborovu djecu i on moju kćer?! Iz Zagreba smo svaki drugi vikend odlazili u Osijek i ostajali kod mojeg brata da bi Daliborovi sinovi mogli biti s nama. K nama bi u Zagreb dolazili isti dan kad bi završila škola išli u Osijek dan prije nego što bi počinjala nova školska godina. A stvoriti povezanost i razviti iskrene bratske osjećaje između naše djece bio nam je važniji zadatak od razmišljanja o razlici u godinama koju nismo osjetili, niti ju je itko primjećivao. Dalibor je toliko ozbiljan, a ja neozbiljna, da on kroz život vodi i mene i našu djecu- otkriva Ljiljana.
Kad je 2015. Dalibor Matković dobio ponudu za IT posao u Irskoj, zdušno ga je podržala iako je znala samo nekoliko riječi na engleskom jezi ku, nije imala prijateljica, nije poznavala grad, mentalitet... No vrlo se brzo uklopila, pri čemu su joj najviše pomogle žene iz Intercultural centra u Dublinu. S njima se viđa četiri puta tjedno. Organiziraju različite radionice, druženja kod svake, kuhaju, putuju po svijetu, odlaze na koncerte, idu u kazalište, a njezin ženski kružok, u kojem je najviše Irkinja, prozvao se Never Mind, što često znala reći kad nešto ne bi razumjela.
Zato je napisala i ljubić te piše knjigu u kojoj povezuje Hrvatsku i Irsku s prekrasnom ljubavnom pričom o traumatičnom razdoblju irske povijesti i poznatim Magdaleninim praonicama.
Svoje irske prijateljice Ljiljana je prije dvije godine dovela u Zadar, u listopadu su bile u Dubrovniku, a jako bi rado došle i na advent u Zagreb. Te su joj žene bile velika podrška u stranom svijetu, a ona njih oduševljava odlučnošću i upornošću. Kad je došao u pitanje opstanak Intercultural centra, na svojem je nemuštom engleskom uspjela doći do nadležnog ministra i župana te to spriječiti.
- Irska je divna zemlja, a Irci predivni ljudi. Irkinje su nam po mentalitetu vrlo slične. Jako se dobro slažemo, poštujemo i surađujemo na različitim projektima. Svojom susretljivošću pomogle su mi da ne osjećam barijeru zbog neznanja jezika, pozivale me na druženja i vodile na putovanja. Dalibor i ja imamo mnogo prijatelja u Dublinu i nadamo se da ćemo uskoro kupiti vlastiti stan. Prije dvadeset godina nisam mogla ni pomisliti da me čeka život kao iz ljubavnih romana. Ali, eto, čuda su moguća, samo treba imati hrabrosti za odlučujući korak. I vjerovati u ljubav, jer ljubav je jedini ključ za sreću.
