dalija oreskovic zagreb 02022019 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media
dalija oreskovic zagreb 02022019 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media

intimni intervju

Dalija Orešković o sreći s blizankama, očevim porocima i suprugu: 'To nije bila ljubav na prvi pogled'

  • 23.02.2019. u 08:18

  • Autor:
    • Diana Šetka

ZAGREBAČKA ODVJETNICA KOJA ‘STARTA’ S POLITIČKOM KARIJEROM PRVI PUT GOVORI O OBITELJSKOM NASLJEĐU, OČEVIM POROCIMA I SREĆI KOJU JOJ DONOSE NJENE BLIZANKE TE OTKRIVA ZAŠTO JOJ SVEKAR, POLITIČAR SLAVEN LETICA, NE ŽELI DAVATI SAVJETE

Figurice šaha u stanu Dalije Orešković (41), koji joj je ujedno kancelarija, samo su ukras na stolu. Ali osnivanjem stranke Start dugogodišnja zagrebačka odvjetnica, snaha političara Slavena Letice i majka sedmogodišnjih blizanki Leonore i Meri, najavila je da je spremna za ozbiljnu političku partiju te uskovitlala prašinu na hrvatskoj političkoj sceni. Lijevi je smatraju desnom, desni lijevom, dok je javnost doživljava kroz prizmu predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koja je tijekom pet godina pokazala odlučnost, beskompromisnost i hrabrost. Politički angažman unio je novu hektiku u njezin život, ali zasad uspijeva sve konce držati u rukama, pri čemu joj je veliki oslonac suprug, odvjetnik Frane Letica, ali i cijela obitelj.

Kako izgleda jedan vaš uobičajen dan?

- Prilično kaotično. Kad bi se to snimalo za TV, taj prilog bi trebalo pratiti upozorenje: “Ovo nikako nemojte sami pokušavati!”. Ustajem u sedam, imam dvije školarke koje treba odvesti u školu, pas također traži svoj red, a osim klasičnih ‘ženskih’ poslova, čeka me rad u odvjetničkom uredu koji vodim sa suprugom, pisanje podnesaka, tužbi, žalbi, odlasci na ročišta, a sve se to isprepliće s brojnim telefonskim razgovorima i sastancima vezanim uz moj politički angažman. I tako do kasno navečer. Na sreću, sve se to događa u stanu u kojem živim pa sve nakraju uspijem obaviti.

Koliko ste puta odgodili frizera?

- Već su legendarne pošalice na račun moje frizure. U pravilu idem frizeru samo kad trebam skratiti vrhove. Odlazak frizeru nije na listi mojih prioriteta. Kad sam bila mlađa, voljela sam eksperimentirati s frizurama i bojama: na prvoj godini studija ošišala sam dugu kosu na dva centimetra, u jednoj sam fazi bila plavuša sa zelenim pramenovima, imala sam čak i trajnu.

Kako su na te transformacije gledali u Dubravi, gdje ste odrasli?

 - To su bile mladenačke igre koje si dopustiš jer imaš vremena. Inače, Dubravu ne doživljavam kao ljudi iz drugih dijelova Zagreba. Za mene je ona bila miran kvart, ugodan za život. Dok sam bila mala, ulice nisu bile asfaltirane i sjećam se blatnjavih lokvica, naših dječjih ratovanja u hrastovoj šumi, drvenih stupova za struju u koje smo urezivali imena simpatija ili ostavljali poruke kao što danas djeca ostavljaju u mobitelima ili na društvenim mrežama. Istina, morao si se izboriti za svoje mjesto i pokazati “gard”. Nisi, primjerice, mogao ići u “lanca probijanca” kao pekmezić! Ali bili smo puno slobodniji, samostalniji, roditelji se nisu miješali u naše odnose, niti smo gledali na sat: bilo je dovoljno da neka mama vikne kako su počeli crtići i svi smo znali da je vrijeme za ići kući.

Kako se u to uklopilo sviranje klavira?

 - Moji su roditelji sa sela. Mama je iz Huma Stubičkog, a tata iz Široke Kule blizu Gospića. Oboje su u Zagreb došli kao djeca. Njihovi im roditelji nisu mogli puno toga pružiti pa kad su se njih dvoje izborili za određeni životni standard, htjeli su svojem djetetu pružiti da dobije što bolje obrazovanje. U to se uklopio i klavir. Dobila sam ga prije nego što sam krenula u školu, a tata je plaćao jednoj studentici Glazbene akademije da mi dolazi držati privatne satove. Kasnije sam se upisala u glazbenu školu, ali nisam bila toliko talentirana da bih se posvetila sviranju. Danas sjednem za klavir samo kad želim izbaciti iz sebe nešto što me muči.

 Čime su se bavili vaši roditelji?

- Tata je bio šef sale u hotelu Esplanade, kasnije u Intercontinentalu, današnjem Westinu, a mama trgovkinja u Klubu Mode u Vlaškoj ulici. Kad joj je tvrtka otišla u stečaj, otvorili smo butik na Trešnjevci, na uglu Nehajske i Ozaljske u kojem smo prodavali tada jako trendi robne marke. Butik smo zatvorili 1996. nakon što je tata doživio težak infarkt.

U knjizi “Crna Dalija”, objavljenoj lani, progovorili ste o poroku svojeg oca?

- Kad sam doznala da će izići knjiga o meni, nisam željela da bude objavljeno bilo što netočno i da moj otac postane kolateralna žrtva. Htjela sam svojim riječima reći što se dogodilo i staviti točku i na taj dio života naše obitelji. Tatini problemi s kockom trajali su dva, tri desetljeća. Čak sam kao tinejdžerica tražila od mame da se razvede i da na neki način raskrstimo sa svime što nas je povezivalo s neizvjesnošću, trajnim gubitkom obiteljske stečevine i vraćanjem dugova ljudima za koje sam smatrala da su čisto podzemlje, no mama je bila protiv toga. Nije se čak upuštala u rasprave sa mnom, nego je smirivala situaciju.

dalija oreskovic zagreb 02022019 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media

Je li imala izbor?

- Uvijek imate izbor. Ali ona je imala svoje razloge i obrazloženja. Rekla mi je: “Jednog dana ćeš biti majka pa ćeš drukčije ovo ocjenjivati”. Mama je vjerovala da je to bolest i da ocu treba pomoći. Nikad ga nije gledala svisoka niti je bilo kome dopuštala da mu uputi i jedan krivi pogled. Danas vidim da je bila u pravu. Zahvaljujući obitelji uspjeli smo oko njega nakraju stvoriti štit i danas je moj otac nježan i pažljiv, ne osjeća stigmu svojih uspona i padova i jako sam na njega ponosna.

Je li ikada vaš otac dobivao na kocki?

- O da, godinama. Na sve moguće načine - od ruleta do turnira u beli. Nama ništa nije nedostajalo i imali smo iznadprosječan standard za obitelj koja pripada srednjoj klasi. Tata je radio na takvom mjestu da mu je plaća bila džeparac, a prihod mu je bio “tringelt” od gostiju koje je trebao animirati da uđu u hotelski kasino. Tako je i upoznao taj kockarski adrenalin kojem se kasnije nije mogao oduprijeti.

Jeste li kao odrasla žena pokušali sjesti s njim i ozbiljno razgovarati?

 - U fazama kad vas taj porok preuzme, riječi se odbijaju. Trik je u tome da nakon početničke sreće misliš kako možeš ovladati Fortunom. Kod mojeg oca početnička sreća je predugo trajala, a kad se kotač sreće okrenuo, više nije znao kako se iz toga izvući. Kocka je droga za mozak, potpuno vas obuzme.

Sigurno ste čuli bezbroj praznih obećanja: jeste li zbog toga postali nepovjerljivi?

- Kad sam imala 30 godina, odlučila sam otići od kuće. Nisam bila uspješna u uspostavljanju bilo kakvih veza i činilo se da ću ostati sama. Kod roditelja mi ništa nije nedostajalo, bila sam jedinica, imala sam svoje dvije sobe u njihovu golemom stanu, ali nisam se više mogla nositi sa stalnim iščekivanjem da se nešto promijeni, a i bilo mi je nezamislivo da se cijeli život s roditeljima raspravljam oko daljinskog upravljača. Već sam bila odvjetnica, podigla sam kredit u švicarskim francima i kupila mali stan dvije tramvajske stanice dalje od njih. To je za moje roditelje bio smak svijeta, a ja sam samo praktično razmišljala da trebam svoju slobodu i da će mi taj stančić jednog dana biti poslovni prostor. Vrlo brzo kupila sam psa da ne dolazim u prazan stan. I, eto, moja Luna je moja vjerna pratiteljica već 11 godina.

dalija oreskovic zagreb 02022019 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Dalija sa svojom mezimicom

Koliko vam Luna znači?

- Više ne znam kako to izgleda kupati se ili kuhati a da ona nije u blizini. Sve sastanke je “odradila” sa mnom, a kad sam rodila blizanke, bila je jednako izmučena kao i ja, ujutro je jedva ustajala nakon neprospavane noći. Dok sam hranila djecu, Lunina glava bila je na mojim nogama. Nije pokazivala ljubomoru, ali je prvih nekoliko godina bila previše zaštitnički raspoložena pa je preventivno režala na svakoga tko bi im se približio.

Kako ste reagirali kad ste doznali da ćete dobiti blizanke?

- Silno sam se razveselila. Nisam ni slutila da ću dobiti takav dar. U početku nije bilo lako:posljednja četiri mjeseca morala sam ležati u bolnici čuvajući trudnoću, a kući sam došla mršavija tri kilograma nego kad sam ostala u drugom stanju. Prvih mjesec dana nisam uopće spavala. Kad bi jedno moje dijete popilo samo 20 mililitara mlijeka, što je jako malo, a trajalo bi sat i pol, trebalo je nahraniti drugo i u isto vrijeme presvući prvo. I tako unedogled. Nakon nekog vremena mozak vam je u vegetativnom stanju. Svakoj mladoj mami preporučila bih da ne čita ono što piše na internetu. Za blizanke se kaže da trebaju uhvatiti isti ritam. Ma kakav isti ritam kad su njih dvije različite?!

dalija oreskovic zagreb 02022019 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media
 

Gdje ste upoznali supruga?

 - U odvjetničkom uredu gdje smo oboje radili. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Sjedili smo jedno nasuprot drugom, slušala sam o njegovoj tadašnjoj djevojci, posudila sam mu i auto da je može posjetiti. Ljubav se rodila nakon tri godine. Nakon jednog ljetnog odmora samo se pojavio na mojim vratima…

Zašto ste se tako dugo opirali toj vezi?

- Recimo da sam bila izuzetno traljava osoba u takvim odnosima. Kad bih kod svojih djevojčica primijetila sličnost, rekla bih im: “Drago dijete, pričekaj da on počne trčati za tobom; a ako se to ne dogodi, pusti ga da nastavi svojim putem”. Moje ponašanje uvijek je u tom smislu bilo drugačije od mojih osjećaja. Međutim, rezultat je nakraju ispao jako dobar.

Koliko vremena posvećujete djeci?

- Svaki slobodan trenutak. Idemo u kazalište na dječje predstave, igramo se, vrlo često nešto uz mene crtaju dok radim ili skupa gledamo Dnevnik. Dok imam sastanke, dijele nas samo staklena vrata pa znaju da sam u blizini, slušaju moje razgovore i kao dvije spužvice sve upijaju i sve kopiraju. Svaka moja mana kroz njih se ocrtava kao kroz pojačivač.

Putujete li često zajedno?

- Mogli bismo si priuštiti putovanja, ali djeca su u dobi kad ih samo zanima gdje ima tobogana i bazenčića. Moja je filozofija da je meni dobro tamo gdje je dobro mojoj djeci i mojem psu pa posljednjih sedam godina ljetujemo u rodnoj kući mojeg svekra u Podgori ili u kući moje obitelji u Lici. Još su male, svaka trči na svoju stranu, a ja između njih. Posljednjih godina nisam imala ni toliko vremena za sebe da negdje u miru sjednem i pročitam knjigu koju bih željela.

Idu li na neke aktivnosti?

 - Jako su zaigrane i najradije su kod kuće, a meni je pak puno važnije da im usadim neke bitne svari. Počevši od mojeg odnosa prema mojim roditeljima do obiteljskih vrijednosti, druženja s našim prijateljima i rodbinom. Važno mi je da kad dođu u Liku shvate ljepotu i jednostavnost življenja te da se jednako dobro osjećaju u okruženju u kojem vlada skromnost, kao i kad se nađu u nekom “elitnom” okružju. Naravno da želim da uče jezike i da se bave drugim aktivnostima, ali sve će to stići za koju godinu. Suprug i ja ništa u tom smislu ne želimo forsirati.

Kako se slažu?

- Učimo ih da jedna drugoj moraju biti najveći oslonac. Kad izbije frka, samo tražim da ponove lozinku - sestra je najvažnija na svijetu. I jako mi je drago kad jedna dobije “jezikovu juhu” da je druga odmah brani, iako je to usmjereno protiv mene.

Privatni album

Obitelj Letica-Orešković u šetnji Zagrebom

Daje li vam svekar pokoji mudar politički savjet?

 - Slaven i ja u mnogo čemu se razlikujemo, ne dotičemo se tema za koje instinktivno osjećamo da bi mogle biti sporne, što je stvar poštovanja, a njegovi savjeti u ovom trenutku su prije svega životni. On jako dobro poznaje pozadinu politike i zna kakve posljedice takav angažman može imati na privatni i obiteljski život. Moj suprug bi bio sretniji da smo se više posvetili razvoju naših odvjetničkih karijera, za što smo doista imali odličnu perspektivu, no ja nisam mogla protiv sebe. Razum kaže jedno, a srce vuče negdje drugdje. Nemam iluzije da me čeka lagan put, ali ne bih si oprostila da sam propustila priliku koja mi se pružila da učinim nešto što smatram da je dobro za budućnost moje, ali i sve druge djece.