- Nadam se da će ova predstava razbiti predrasude o djeci koja odrastaju u domovima. Iako je situacija danas bolja nego u vrijeme mojeg djetinjstva, ta su djeca i dalje stigmatizirana, ili ih društvo ne primjećuje, ili sažalijeva. A svi su oni samo klinci sa snovima o ljepšem životu. To što su izdvojena iz vlastitih obitelji ne čini ih drugačijima, pogotovo ne gorima od drugih - govori Ana Marija Veselčić, splitska glumica i autorica monodrame “Domaši”, koja je nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave.
Potresna priča o odrastanju u dječjem domu dirnula je u srce sve koji su pogledali predstavu - ne samo zbog tužnih sudbina njezinih protagonista, nego i stoga što autorica ovim djelom hrabro ogolila vlastiti život. Naime, mlada Vinkovčanka i sama je odrasla u domu za napuštenu djecu. - Drago mi je da su moji “Domaši” pobudili tako duboke emocije kod publike - kazala je u intervjuu početkom godine Ana Marija Veselčić.
Ana Marija u predstavi 'Domaši'
Ana Marija u predstavi 'Domaši'
- Svi likovi iz predstave su stvarni, samo što više nisu djeca, nego odrasli ljudi. Kao što ni ja više nisam “ona” djevojčica iz doma. Anu Mariju Veselčić za ovu su monodramu nadahnule sudbine njezinih bivših cimera iz vinkovačkog doma Sveta Ana. Svoja iskustva ne iznosi, jer je ona među rijetkima kojima odlazak u dom nije bio traumatičan. Međutim, njezini likovi otkrivaju svu patnju napuštene djece - teško se nose s domskim sustavom iako ni život u njihovim obiteljima nije bio posut ružama. Većina te djece je bila zlostavljana i zanemarivana, pa nisu sposobna sklapati prijateljstva, imaju noćne more, loše se koncentriraju na kućne i školske obaveze, traumatizirana su svojom prošlošću... I svi sanjaju da se vrate kući.
- Život u domu funkcionira po principu “red, rad i disciplina”. Na počinak se ide uvijek u isto vrijeme, jelovnik se ponavlja svakih sedam dana, izlasci su dopušteni samo vikendima, no kućna pravila su manji problem. Većini djece najteže je to što se ne mogu vratiti kući. Neki moji prijatelji vikendom bi znali viđati rodbinu, ali svaki povratak u dom bio je sve teži. Zato je domskoj djeci nedjelja najgori dan. A mama i tata svete su riječi - kaže Ana Marija, koja je u svoju predstavu ipak unijela i dozu humora. Na taj se način, kaže, oduvijek borila protiv životnog kaosa. U vinkovački dom Sveta Ana ušla je kao djevojčica, a iz njega je otišla kao djevojka, s tek navršenih osamnaest godina. Nerado govori o razlozima zbog kojih je kao dijete otrgnuta iz obiteljskog okruženja, no priznaje da je za nju dom bio jedini put u bolju budućnost.
- Nikada ne bih dogurala dovde gdje sad sada. Ne bih dobila priliku razviti svoje talente, ne bih išla u glazbenu školu, učila strane jezike, išla na more koje toliko volim da sam jedva čekala preseliti se u Split... I zasigurno ne bih imala priliku studirati i postati glumica - kaže Ana Marija Veselčić, dodajući da je brzo prihvatila život u domu.
- Znala sam da nemam drugog izbora. Osim toga, nije u domu sve crno. Svako ljeto odlazili smo na otok Brač, a najveća vrijednost su prijateljstva koja se tamo rađaju i ostaju za cijeli život. Sve moje prijateljice iz tog vremena i danas su mi bliske poput sestara.
Najdraže društvo - kujica Rea
Najdraže društvo - kujica Rea
Ana Marija se nijednom nije prepustila životnoj stihiji: kad bi osjetila da se svijet oko nje urušava, bježala je u svijet bajki, a kako ne bi razmišljala o svojoj sudbini, zaokupila se tolikim obavezama da nije imala ni trenutka slobodnog vremena.
- Išla sam u školu stranih jezika, pet godina sam pohađala vinkovačku glazbenu školu u kojoj sam učila svirati violinu, nastupala sam u školskim predstavama, a uz sve to sam bila i uzorna učenica. U okruženju kao što je dom, u kojem sve dijelite s još stotinjak djece - od blagovaonice, kupaonice i dnevne sobe do igračaka - najvažnije je stvoriti svoj svijet. Kad sam trebala mir, otišla bih u sobu koju sam obično dijelila s još tri štićenice i čitala. Kao tinejdžerica pročitala sam sve nastavke romana o Harryju Potteru. Knjige sam kupovala od džeparca koji smo dobivali svaki mjesec - pripovijeda Ana Marija, kojoj je bilo najteže kad je posvojena njezina najbolja prijateljica. Ona je tada imala dvanaest godina, a rastanak od prijateljice doživjela je kao ponovno odvajanje od obitelji.
- S jedne strane bila sam radosna zbog njezine sreće, a s druge sam umirala od tuge što sam ostala bez najvažnije osobe u svojem životu - priča glumica.
Ana Marija Veselčić
Ana Marija Veselčić
- Ponovno smo se povezale prije nekoliko godina, i to preko društvenih mreža, jer ona živi u inozemstvu gdje je zasnovala i obitelj. Mnogo djece u domu nada se da će biti posvojeno, no ja sebi nikada nisam dopustila takve snove. Kao najljepši period u svojem odrastanju Ana Marija ističe srednjoškolsko doba. Tada je prvi put stekla prijatelje izvan doma i, što joj je bilo još važnije, nitko je te četiri godine nije gledao sa sažaljenjem.
- Svako domsko dijete želi poštovanje, a ne suze. Moji kolege iz osnovne škole uvijek bi me izbjegavali kad bi se poveo razgovor o nekim obiteljskim temama jer je svima bilo neugodno u mojem prisustvu pričati o tome. Međutim, sve se promijenilo u srednjoj školi jer moje novo društvo doživljavalo me kroz moje osobine, talente, znanje... Završila sam medicinsku školu jer sam htjela imati neko humano zanimanje, a na maturalnoj večeri bila sam jedna od glavnih na plesnom podiju. Nosila sam malu crnu haljinu koju sam kupila u jednom vinkovačkom butiku. Nisam je mnogo platila, ali je jako lijepa te je i danas znam odjenuti u svečanim situacijama - kaže Ana Marija Veselčić, koja dobro pamti trenutak kad je konce života uzela u vlastite ruke. U to je vrijeme već studirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u koji se iz rodnih Vinkovaca preselila s 18 godina. Prve dvije godine u Splitu živjela je u takozvanoj stambenoj zajednici, koju je dijelila s još nekoliko štićenika.
- Kao redovita studentica imala sam pravo na produljenu državnu skrb koja je prestala dan nakon 21. rođendana. Da nisam studirala, iz doma bih morala otići s osamnaest, od čega strepe sva djeca jer preko noći budu prepušteni sami sebi. Kako moja Lela u “Domašima” kaže: “Iz naše rupe iziđeš kad imaš osamnaest. Meni je to baš smiješno. U ponoć ti bude rođendan, dobiješ svoje papire, spakiraš stvari i ideš biti samostalan”. Međutim, od 2010. se, zaslugom zaklade Vaša pošta, barem prvih nekoliko godina nakon osamnaeste dobiva mjesečna naknada koja pokriva osnovne egzistencijalne troškove. Ana Marija Veselčić danas je ispunjena mlada žena. Posljednje tri godine živi u unajmljenom stanu sa svojom kujicom Reom. Isprva je zarađivala kao konobarica, no već neko vrijeme živi od glume. Diplomu splitske Umjetničke akademije stekla je prošlo ljeto, a odnedavno je na takozvanom stručnom osposobljavanju u Gradskom kazalištu lutaka.
- Ako nisam u kazalištu, vrijeme najčešće provodim u nekom parkiću s Reom. Imam i omiljeni kafić u kojem svaki dan pijem kavicu, zbog čega me kolege zezaju da sam postala prava Splićanka - priča mlada glumica, kojoj je monodrama “Domaši“ prvo autorsko djelo. Kazališna publika do sada je zna samo kao talentiranu glumicu, nagrađivanu za brojne svoje izvedbe. Najvažniju nagradu - Hrvatskoga glumišta u kategoriji najbolje mlade glumice - dobila je još kao studentica za predstavu “Zbunjoza“ koju su producirali kazalište PlayDrama i splitsko Gradsko kazalište mladih. A njoj je jedno od najdražih priznanja ono za ulogu Tonke u predstavi “Šporki Špiro i Neposlušna Tonka” Gradskog kazališta lutaka, kojima je sada dodala i Nagradu hrvatskog glumišta.
- “Domaši” su zapravo moj diplomski rad. Pripremala sam ga pune dvije godine, a u postavljanju mi je pomogao splitski redatelj Goran Golovko. Unatoč njegovu uspjehu, režija me ne zanima. Moja jedina ljubav je gluma, za koju sam se zainteresirala pred sami studij. I drago mi je da jesam jer su glumci poput jedne velike familije. Vrlo sam bliska sa splitskom glumicom Katarinom Romac, a super mi je raditi s Goranom Markovićem i Stipom Radojom".
U ovom trenutku posvećena je samo glumačkoj karijeri za koju kaže da se razvija baš kako je i priželjkivala, a dodatno ju je razveselio uspjeh predstave koju je napravila za svoje prijatelje iz doma, ali i osamstotinjak djece u Hrvatskoj koja u ovom trenutku odrastaju daleko od topline vlastitog doma.
