Splićanka Ivana Frapporti Šubi (38) mislila je da je njezina dijagnoza koju je primila 30. ožujka 2017., možda samo strašna šala povodom prvog aprila, ali nije bila. U 35. godini suočila se s karcinomom jajnika i odmah je počela tražiti informacije. Prvo što je vidjela bile su statistike. Najčešće od njega obolijevaju žene starije od 50-60 godina, a brojke o preživljavanju ili izlječenju su bile poražavajuće.
Tražeći utjehu, našla je snažne priče hrabrih žena i podršku onih koje je razumiju jer joj nije ni na kraj pameti bilo da će umjesto skidanja male benigne izrasline, ostati i bez jajnika, jajovoda, maternice i dijela trbušne maramice, a uz sve to je ušla i u menopauzu.
Njezin aktivni i dinamični život morao je stati. Nije smjela planinariti ni voziti bicikl jer je morala čuvati energiju za kemoterapiju. Oduzeta joj je prilika za biološko majčinstvo, iako, nije previše sanjala o tome, ali na to sada ipak drugačije gleda jer zna da nikad neće moći roditi.
"Do bolesti sam živjela dinamično, ali kad sam se razboljela, pitala sam se: 'Bože, hoću li ja doživjeti rođendan?' Razboljela sam se u ožujku, a rođendan mi je bio u kolovozu. Ozbiljno sam se pitala hoću li ga imati priliku slaviti. Bila sam jako bolesna i bile su razne prognoze...", dodaje Ivana kojoj je u teškoj situaciji posebna motivacija bila njezina prijateljica koja je bila trudna i inzistirala da ona bude krsna kuma njezinom djetetu.
"Svoju priču sam odlučila pisati jer sam bila nadahnuta ženama čije priče sam ja pročitala, a one su meni dale strašan polet u liječenju i strašnu nadu i snagu. Onda sam si rekla, ako mogu one, zašto ne bih i ja napisala svoju priču. Ako moja priča pomogne nekome, učinila sam divnu stvar.", kaže nam Ivana koja je u tom teškom trenutku osjetila ogromnu ljubav svoje obitelji koja je također okrenula sve naopačke.
"Svi su se sjatili oko mene. I moja sestra koja živi u Zagrebu svaki vikend je dolazila u Split. Moj brat živi u Liverpoolu, uzeo je godišnji odmor i tijekom cijele terapije preko ljeta bio sa mnom. Potporu sam dobila i od supruga koji je cijelo vrijeme bio uz mene. Imam sreću jer osim cijele moje obitelji, imala sam i ogromnu podršku na poslu. Znam da to nije bilo uobičajeno, ali ja sam imala sreću da su me pratili tijekom cijelog liječenja. Tek kasnije sam saznala da su oni kontaktirali udrugu Nismo sami i davali donacije. Dobivala sam i naknadu na poslu, i naravno da sam se vratila na posao kad sam mogla, bez ikakvih prigovora. Ti ljudi su dolazili meni u bolnici, a s kolegama sam jednom tjedno bila na kavi. Ono koliko sam mogla zbog terapije. To je posebna doza energije koju pružaju", priča Ivana koja se teško nosila i s opadanjem kose. Osobno s kosom nikada nije imala problema, šišala ju je i svašta eksperimentirala, ali sve te promjene je birala sama. Nova frizura došla je nepozvana, ali nije mogla podnijeti vlasulju i maramu pa je odlučila šetati izbrijane glave... Danas već ima novu frizuru.
"U bolesti nisam doživjela neko ogromno prosvjetljenje jer sam otkako znam za sebe živjela hedonistički, točno sam znala što želim, a što ne. Kad sam se razboljela, ništa mi nije bilo upitno. Borila sam se i to je to. Jedino mogu reći da sam putem malo više naučila o ljudima. U smislu da su se iskazali oni za koje nikad to nisam ni pomislila, a one za koje sam mislila da su tu, nisu bili. To me iznenadilo, no opet stekla sam prekrasne prijatelje za cijeli život", dodaje Ivana za koju je sve sada jednostavnije.
"Stavila sam naglasak na sreću. Odlučila sam se manje nervirati. Još manje uzimati stvari koje nisu prioritet da mi budu prioritet. Posložila sam si stvari: obitelj, ljubav i sreća - i to je to. Tu stavljam naglasak. Boriti se za svaki dan, svaki dan donosi posebnu sreću. Pa barem taj još jedan dan preživjeti kako treba", poručila je za kraj Ivana.
