Dok u tenisicama i poderanim trapericama šeće vinogradima na sjevernim padinama otoka Hvara, Splićanka Magdalena Plančić doima se mnogo mlađom od svojih devetnaest godina pa je teško zamisliti da je ta krhka djevojka podigla na noge hvarsku vinariju “Braća Plančić”, koja ove godine obilježava stoti rođendan. Njezino iskustvo je dragocjeno - s nepunih petnaest godina znala je sve tajne vinarskog posla, a danas je desna ruka ocu Antunu Plančiću, jednom od najpoznatijih hvarskih proizvođača vina.
- Na poslovne sastanke idem u štiklama jer me zbog mojih godina ionako gledaju s dozom nepovjerenja. U ovom poslu nema puno žena, a pogotovo ne tako mladih poput mene. No to mi je čak i prednost jer se svi oduševe kad čuju koliko znam o vinarstvu. U početku me na vinske sajmove i festivale pratio otac, no otkako sam lani završila srednju školu i posvetila se poslu, sama se brinem o promociji i distribuciji naših vina - govori Magdalena Plančić, čijom zaslugom tvrtka njezine obitelji stoti rođendan dočekuje u poslovnom zamahu.
Nekoć jedna od najvećih privatnih vinarija u Hrvatskoj, čija su se vina prodavala po samoposluživanjima, sada je poznata po limitiranoj, ekskluzivnoj proizvodnji. Njihovih 75 tisuća butelja, koliko proizvedu u jednoj godini, nude se isključivo u specijaliziranim trgovinama te u ponajboljim ugostiteljskim objektima, a prva je u Hrvatskoj umjesto uobičajenih bar-kodova uvela takozvanu numeraciju, koja je u svijetu veliki trend u obiteljskim vinarijama.
- To znači da na boci piše ukupna količina berbe te njezin redni broj punjenja, zbog čega je svaka butelja unikatna. A posebno sam ponosna što je naša najveća zvijezda, barrique Pharos Grand Cru, vratila nekadašnji status. Ja, pak, najviše volim naš crni Opol, koji se radi od autohtone sorte iz Svirča - objašnjava Magdalena. Novi uzlet vinarije obitelji Plančić za najmlađu vinarku u Hrvatskoj mnogo je više od profesionalnog uspjeha. Zahvaljujući svojim poslovnim potezima, Magdalena je zauvijek zatvorila teško poglavlje u životu, koje je počelo kad su ona i njezina obitelj preko noći ostali bez ikakvih prihoda za život.
Prije šest godina Antun Plančić je zbog poslovnih problema izgubio svoje obiteljsko carstvo koje je gradio gotovo tri desetljeća zajedno s dvojicom mlađe braće Marijem i Jerkijem. Kad se 1999. rodila Magdalena, vinarija je bila na vrhuncu moći: iz podruma u hvarskom mjestu Vrbanj godišnje je izlazilo i do pola milijuna butelja, a među svjetskim državnicima koji su se u to vrijeme častili Plančićevim vinima bila je i britanska kraljica Elizabeta II.
No prije šest godina Magdalenin otac našao se pred zidom. Više nije mogao vraćati goleme dugove - novac koji je uzimao da bi širio posao, pa su i koncesija za 40 hektara vinograda i obiteljska vinarija otišle u ruke jednog investicijskog fonda.
- Gotovo tri godine nismo smjeli ući u vinariju koja je u našem vlasništvu od 1919. Ja sam, naime, četvrta generacija vinara u obitelji. Prva vina napravila je prabaka, a od 1986., kada je moj otac s našom Bogdanušom pobijedio na natjecanju u Novom Sadu, vinarija je prehranjivala cijelu njegovu obitelj. Nakon što su se vjerovnici namirili, nama je ostalo tek sedam hektara vinograda u okolici očevog rodnog Svirča - govori Magdalena, kojoj je obiteljski poslovni krah stubokom promijenio život. Istog ljeta, čim je završila osnovnu školu, iz rodnog Splita s ocem se preselila u Svirče na Hvaru, koji joj je postao novi dom. Njezina majka i tri godine mlađa sestra Annet ostale su u Splitu jer se Mirjana Plančić nakon propasti vinarije, u kojoj je vodila administrativne poslove, ondje zaposlila.
- Moji roditelji su teško donijeli odluku o odvojenom životu, no to je za nas bilo jedino rješenje. Život na otoku mnogo je jeftiniji nego u gradu, a osim toga, meni je trebala promjena jer sam se teško nosila s novom situacijom. Do tog trenutka, bila sam tipična bezbrižna četrnaestogodišnjakinja: u glazbenoj školi učila sam svirati klavir, trenirala sam cheerleading, veselila se polasku u srednju školu nakon koje sam planirala u Zagrebu upisati studij rehabilitacije. A onda su se preko noći svi moji snovi srušili poput kule od karata. No još mi je bilo teže zbog oca: tog ljeta sam ga prvi put vidjela da plače poput malog djeteta - prisjeća se Magdalena.
Život na Hvaru nije joj donio željeni mir. Njezin otac se jedva snalazio pa je prve tri godine više puta bila gladna nego sita. Teško je prihvatila i monotoni otočki život, a od silne brige i nervoze na kraju se i razboljela.
- Dobila sam gastritis, koji sam dugo liječila jer je bilo dana kad u hladnjaku nismo imali ništa, tek pokoje jaje i margarin. Otac i ja smo živjeli u njegovoj staroj rodnoj kući, a škola je bila u tri kilometra udaljenoj Jelsi. Vođenje kućanstva bilo je moja briga, iako do dolaska na Hvar nisam znala kuhati. U tom razdoblju sam se svaki dan ustajala u pet sati kako ne bih zapustila školu u kojoj sam se silno trudila jer neki profesori nisu imali razumijevanja za našu situaciju. Kad sam se jednom u razredu potužila da od hladnoće i iscrpljenosti ne mogu učiti, dobila sam jedinicu uz komentar da smo “sami krivi što si ne možemo priuštiti grijanje”. S osudama okoline sam se nosila mnogo teže nego s neimaštinom jer se u našoj obitelji nikada nismo razbacivali, čak i kad smo imali novca za to. U tim najtežim trenucima držala me ljubav mojih roditelja koje su životne nedaće samo još više zbližile - prisjeća se Magdalena te dodaje da ju je to iskustvo ojačalo i da za nju nema nepremostivih situacija.
Tako je prošle jeseni upisala on-line studij marketinga na mariborskom sveučilištu, za koji je sama uštedjela novac od zarade u vinariji. Agonija obitelji mlade vinarke trajala je tri godine, sve do njezinog sedamnaestog rođendana. Krajem 2015. Antun Plančić se zakonski izborio da im se vrati vinarija pa je iduće ljeto Magdalena odradila svoju prvu berbu.
- Do tada sam proizvodnju vina imala u malom prstu. Otkako smo se otac i ja preselili na Hvar, svaki smo dan provodili u vinogradu. Iako nismo smjeli raditi vino, svejedno smo pomalo sadili i obrađivali lozu kako bi me podučio tajnama vinarstva. Puno toga sam naučila i od strica Marija, koji u našoj obitelji ima najbolji “nos” za miris i okus vina. Drugi očev brat, Jerki, je oduvijek bio zadužen za rad u vinogradu, a prije nekog vremena pridružio mu se i sin Tin. Otac mi nije samo šef, već i najbolji prijatelj, i njemu sam prvom rekla kad sam se prije pola godine zaljubila.
Nas dvoje smo karakterno slični: ustrajni smo, odlučni i ambiciozni. Namjera mi je u posao uključiti i mlađu sestru, koja se školuje za slastičarku. Već sam joj dala zadatak da osmisli slastice koje će se sljubiti s našim vinima - govori nova vinarska zvijezda, koja je puna poslovnih planova. Želja joj je osnažiti njihovu paletu s jedanaest vina te proširiti vinograde, a samo je pitanje dana kada će napraviti “svoje“ prvo vino. Kako kaže, bit će to nježno, a opet snažno vino. Baš poput nje.