Uoči svečanog otvorenja retrospektivne izložbe “Ljubav i otpor Ivane Popović” 21. ožujka, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti obavljaju se posljednje pripreme za predstavljanje rada pokojne zagrebačke umjetnice. Riječ je o sveobuhvatnom poslu jer je Ivana Popović bila svestrana umjetnica kiparica, slikarica, dizajnerica, kostimografkinja i kazališna performerica, čiji se cjelokupan opus prvi put publici predstavlja na jednome mjestu. I to dvije godine nakon njezine smrti.
Prema vlastitoj želji, pokopana je na groblju u Krku, gradu u kojem je godinama ljetovala i koji je smatrala najljepšim mjestom na svijetu i svojim pravim domom. Za to vrijeme u vrtu Ivanine kuće na Krku niču prve proljetnice narcisi, maćuhice, ljubičice... koje je posadila prije svog preranog odlaska, a svaki novi cvijet njezinoj majci Leposavi Popović (77), umirovljenoj šefici arhitektonskog ureda i stambene zadruge, vraća osmijeh na lice jer je podsjeća na neprekinuti ciklus života. Svaki novi cvijet koji nikne daje mi osjećaj da je Ivana još s nama. Premda je s kćerima Lunom i Avom živjela u Zagrebu, gdje su se cure školovale, najljepše joj je bilo na Krku. I uvijek je sa sobom dovodila prijatelje i suradnike ni sama ne znam koliko je ljudi prodefiliralo kroz našu kuću govori gospođa Popović dok nam pokazuje dvokatnicu prepunu umjetničkih radova i tragova njezine kćeri.
Uređenju kuće Ivana je posvetila posljednje dvije godine života, kao da je znala da sama sebi na taj način podiže spomenik. Sama je slagala mozaike na terasi, nadgledala i hranila majstore, oslikavala namještaj, uređivala kupaonice te svoje glinene figurice “Promatrače”, kako ih je nazvala smjestila na pomno odabrane pozicije u interijeru. Nabavila je i instalirala starinske peći na drva jer je smatrala da je to najbolji način grijanja, zbog čega je Leposava Popović u svojim godinama morala naučiti cijepati drva. Dugo sam se mučila, sve dok nisam shvatila da nije stvar u snazi, nego u tehnici rukovanja sjekirom. Cijepanje drva mi je sada zimi redovita tjelovježba i drži me u dobroj formi, baš kao i odlazak na fitness s prijateljicama tri puta tjedno - smije se gospođa Popović, koja od kćerine smrti živi na Krku. Ondje je često posjećuje 20-godišnja unuka Luna Bizovičar, studentica druge godine ekonomije, koja je nakon mamine smrti bila prisiljena naglo odrasti jer je ostala sama u Zagrebu. Luna svoj prostrani penthouse na Bundeku sada dijeli s cimericama i kujicom njemačkog špica Milom jer se njezina mlađa sestra, 14-godišnja Ava Peroš, preselila u Barcelonu. U Španjolskoj živi s tatom i njegovom drugom obitelji, a kod bake na Krku provodi ljetne praznike.
Na 'strateška' mjesta u kući na Krku Ivana je ugradila svoju umjetnost
Lunu je Ivana dobila u braku sa slovenskim scenografom Markom Bizovičarom, koji je prošlog ljeta preminuo od srčanog udara, a Avin otac je riječki glumac Luka Peroš, koji posljednjih godina televizijsku i filmsku karijeru gradi u Barceloni.
Luna Bizovčan
- Nakon mamine smrti Ava je željela ostati sa mnom na Krku jer tu ima društvo s kojim roni, vozi bicikl i uživa u igri. Nagovarala me da je iz Zagreba premjestim u krčku školu, ali sam joj objasnila da u ovim godinama ne mogu preuzeti odgovornost za odgoj tinejdžerice. U Barceloni se odlično uklopila u tatinu drugu obitelj te tečno naučila tri jezika: u školi priča španjolski, s mlađim bratom se svađa na katalonskom, a s maćehom govori engleski. I zna da je njezina soba u kući na Krku uvijek čeka, baš kao i Lunu. Obje unuke mi se tu mogu pridružiti kad god požele - priča Lepica Popović.
Kuću na Krku kupila je 1972., još dok je s bivšim suprugom, ginekologom Mihajlom Popovićem, živjela u Vrbovskom. U Gorskom kotaru je Ivana završila prvi razred osnovne škole, a nakon razvoda roditelja s majkom se preselila u Zagreb, dok je otac novi život započeo u Rijeci. - Ivanu sam odgojila kao samohrana majka, svašta smo skupa prošle: od podstanarstva i pokretanja mog arhitektonskog ureda u Zagrebu, do njezinih prvih revija i predstava na Eurokazu... Ivana je uvijek bila svoja i nije bilo te sile koja bi je mogla natjerati da nešto ne napravi. U glazbenoj školi je, recimo, svirala violinu, a na prvom koncertu je izvedbu prekinula usred svirke i publici objasnila da se mora malo odmoriti jer je bole ruke - prisjeća se gospođa Popović. Premda je Ivana nakon mature u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu diplomirala kiparstvo na Likovnoj akademiji, šira javnost prije svega ju je poznavala po otkačenim modnim kreacijama. Ako i nisu bile zanatski savršene, oni koji su ih nosili mogli su biti sigurni da će u njima biti primijećeni te da nitko drugi neće imati išta slično. A sebe je, bez obzira na brojne talente, smatrala šveljom te je posvuda po svijetu sa sobom vukla “singericu”.
- Zato je “singerica” morala biti i na njezinoj vizitkarti, ništa drugo nije dolazilo u obzir - prisjeća se Ivanina majka, koja dobro pamti brojne anegdote iz kćerina života. Većinu njezinih umjetničkih projekata, naime, nije samo podupirala, nego i financirala. Od prvih izložbi i revije šešira u kultnom zagrebačkom klubu Kulušić, kad je modele na pistu izvela na koturaljkama i s utezima u rukama, bilo je jasno da je Ivani Popović predodređeno posebno mjesto na našoj umjetničkoj i modnoj sceni. Pa nije slučajno da je MTV prvi prilog o novim tendencijama na našim prostorima posvetio upravo njezinom liku i djelu. Osim toga, mnogi pamte da je početkom 90-ih gradom hodala sa svojim ljubimcem, majmunčićem Milivojem Akademikom na ramenu. Nabavila ga je u Zoološkom vrtu, a nadimak mu nadjenula iz protesta prema svojim profesorima na Likovnoj akademiji, koji su čeznuli za akademskim titulama. Nezaboravni su i ciklusi “Ja sam žrtva mode”, kad su njezini modeli ležali po zagrebačkim ulicama i trgovima, te “Urbane dojilje”, koji je pokrenula kad je postala majka. Posebna je priča Ivanina borba sa zloćudnim bolestima: od raka vrata maternice se, prema vlastitim riječima - samoizliječila, i to zahvaljujući sirovoj, makrobiotičkoj prehrani, intenzivnom postu i tjelovježbi. Kad joj je, pak, dijagnosticiran rak dojke, podvrgnula se mastektomiji, ali je odbila kemoterapiju. Da razbije tabu o toj bolesti, nakon operacije se, kao prva od naših javnih osoba, razgolitila pred fotografskim objektivom. Željela je tako izraziti podršku svim oboljelim ženama i potaknuti ostale da redovito odlaze na preventivne preglede.
- Ivana je bila aktivna suradnica udruge Europa Donna, ali joj nije padalo na pamet odlaziti na preglede i kontrole. Kao da je osjetila da se bolest proširila te da nikakve operacije i tretmani više nemaju smisla - govori gospođa Popović, koja se hrabro nosi s gubitkom kćeri i velikom prazninom koja je ostala nakon njezina odlaska. Pred drugima nikad ne plače nad vlastitom sudbinom, ali joj rana nije zarasla - i sigurno nikada neće. Pa zato dušu olakša kad ostane sama i tada se, kaže, dobro istuli, posebno kad je neka riječ, predmet, događaj ili telefonski poziv podsjete na Ivanu.
Premda je u svom kratkom vremenu, tvrdi, njezina kći proživjela više nego mnogi u pedeset života, ne može prežaliti što nije dočekala svoju retrospektivnu izložbu u našoj najuglednijoj muzejskoj instituciji. Gospođa Popović još, naime, dobro pamti kćerinu prvu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti, prije dvadeset godina u palači Kulmer na Gornjem gradu. Ivana je tada, na majčin užas, na svečano otvorenje došla prljavih noktiju. Kad ju je upitala zašto nije uredila nokte, rekla je da je sa sobom na izložbu željela donijeti malo krčke zemlje. Ovaj put će među eksponatima uz brojne artefakte, dokumente, slike, skulpture, kazališne kostime i druge odjevne predmete, biti i dvodijelni vuneni kaput koji je Ivana davno skrojila svojoj majci. Nakon dvadeset godina još ga nije iznosila, nego joj je i dalje jedan od najpraktičnijih i najdražih odjevnih predmeta. I nosi ga u svim prigodama. - Ma, pun mi je ormar Ivaninih stvari, ali mi je kustosica Nataša Ivančević svu drugu odjeću vratila jer joj je prekonvencionalna za izložbu. Ja sam valjda jedina osoba zbog koje se Ivana barem djelomično morala pridržavati konfekcijskih standarda - zaključuje Lepica Popović.
Zavirite u dio retrospektivne izložbe “Ljubav i otpor Ivane Popović” koja se od 21. ožujka može pogledati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
.jpg)
