Press
Press

10 godina smijeha

Naš prvi doktor s crvenim nosom: 'Ej klaune, ne možeš spasiti baš cijeli svijet odjednom' znale su mi dobaciti sestre

  • 01.03.2020. u 09:00

  • Autor:
    • Valerija Bebek

Dr. Ludek u hrvatske bolnice došao je prije 10 godina, isprva su ga sestre morale tjerati s odjela jer su se brinule da im se i on ne sruši. Organizacija CRVENI NOSOVI klaunovidoktori koju je pokrenuo u Hrvatskoj, uveselila je više od 160.000 bolesne djece i tu ne misli stati.

Bolnički dani pogotovo su teški i gorki onim najmanjima, zna to najbolje naš prvi klaundoktor Zoran Vukić, koji je prije više od 18 godina započeo svoje klaunske vizite kao dr. Ludek po brojnim dječjim odjelima hrvatskih bolnica.

Danas su on i drugi educirani umjetnici, članovi organizacije CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, u proteklih 10 godina uveselili više od 160.000 djece i starijih ljudi diljem Hrvatske.

 

Zoran, prije nego je postao dr. Ludek, bio je student socijalnog rada i cirkuski umjetnik, kako kaže, klaun i ulični zabavljač. U jednom su se trenu njegove dvije ljubavi spojile u nešto što se zove socijalni cirkus.


Olakšavanje boli

"Okidač je bila priča koja se zove Caravana del Circo Imaginario, bio sam dio te putujuće cirkuske kompanije u Italiji, krajem devedesetih. Maštali smo o tome da naš rad postavimo u prostore gdje su ljudi koji nemaju mogućnost vidjeti nas. I publika nam je tada govorila kako naši nastupi imaju terapeutsku moć kroz olakšavanje boli", rekao je u razgovoru za Gloria.hr Zoran Vukić.

Crveni nosovi

Dr. Ludek

 

Istovremeno se poklopilo da je izašao i film "Patch Adams", o američkom liječniku, komičaru i klaunu kojeg je utjelovio Robin Williams. Jedno je vodilo drugome, kaže Vukić, nisu klaunovidoktori njegova ideja, ali on ju je prvi počeo provoditi u Hrvatskoj. Prvo je djelovao kroz Udrugu za rastjerivanje dosade Antuntun, da bi nakon dvije i pol godine postavio temelje za CRVENE NOSOVE klaunovedoktore. Prvih posjeta, pogotovo onkološkim odjelima, još uvijek se vrlo dobro sjeća.

"Tada je još dječja onkologija bila na Šalati. Bio sam neiskusan i za mene je cijela priča bila prejako emotivno nabijena. Tada sam radio predstavice, okupio bih djecu u zajedničkim prostorijama na odjelu i tu ih zabavljao. Međutim, ni onda kao ni danas, nisu svi mogli izaći iz sobe pa bih zatim odlazio u posjete po sobama. Ostao bih osam, devet sati, zaigrao sam se, nikad mi nije bilo dosta. Prekinule bi me sestre", prisjetio se dr. Ludek.

'Ej klaune, mislim da je vrijeme da se odeš odmoriti, ne možeš spasiti baš cijeli svijet odjednom', kazale bi mi".

 

Kaže da su ga doslovno tjerali s odjela van, brinuli su se da ne izgori, ali kaže, ni u jednom trenu svoju zadaću nije osjećao kao teret.


Mnoge još pamti

"Najupečatljivija mi je u sjećanju ostala rečenica jednog djeteta. 'Klaun Ludek, kad ćeš doći opet? Sutra?' To mi je bilo vrlo simptomatično - da ni njima nikad nije bilo dosta te da moramo formirati strukturu, gdje ćemo moći dolaziti što češće, intenzivnije i što dulje boraviti kod njih. Svako bolesno dijete bi trebalo imati mogućnost da ga klaundoktor posjeti svakoga dana dok boravi u bolnici. I to tako da u svim bolnicama žive klaunovidoktori jer kako je jedna djevojčica prilikom prvih posjeta klaunova bolnicama rekla: Baš je dobro što u bolnici žive klaunovi!'", sjeća se Vukić.

Brojni su maleni pacijenti koje je zapamtio, a pogotovo one s početka svoje "klaundoktorske" karijere. Tada je inzistirao da upozna svako dijete, da se raspita o njegovoj dijagnozi, sazna što se događa nakon što ode s odjela i kakvi su im nalazi. Iako je emotivno teško nositi teške dijagnoze sve djece u bolnicama, ono što ga već godinama gura su situacije poput one koje je doživio na dječjem Odjelu intenzivne skrbi, na zagrebačkom Rebru.

Crveni nosovi

Crveni nosovi, klaunovidoktori

 

"Došao sam s kolegom, svirali smo na vratima lagano i tiho, a takva je bila i atmosfera. Većina djece tamo prikopčana je na aparate za održavanje života, ili su u komi, bore se za život. U jednom kutu vidjeli smo maleno biće, nismo mogli reći je li dječak ili djevojčica. Bio je zamotan u zavoje od glave do pete. To je dijete imalo slobodne prstiće i njima je davalo kao neki signal. Počeli smo se približavati, svirali smo cijelo vrijeme. Zastanemo, a on opet migolji prstićima, kao da nas zove. Približili smo mu se na 20 centimetara, pitamo ga je li nas zvao. 'Još, svirajte još!', šapnuo je", opisao je dr. Ludek.

S kolegom je tada održao mini koncert svirajući "Blue Moon", "Mama Kukunka, tata Taranta", "Letovanić, Letovanić", "Zekini jadi" i sličan repertoar. Bila je to jedna od prvih vizita dr. Ludeka zagrebačkom Rebru.

"Nakon desetak dana, sreli smo ga na hodniku bolnice. Dotrčao je do nas. 'E ja sam ok, ja sam vam super! Ja sam vam onaj kaj je bio zamotan, što ste mi svirali. A sad izlazim iz bolnice', zahvaljivao nam se".


I njima treba terapija

S godinama prakse i edukacije shvatili su da je uz neophodne radionice, edukacije, klaunimadoktorima potrebno i osnaživanje kroz psihoterapije i supervizijske grupe, kao oblik mentalne higijene. Shvatili su i da je zdrav omjer rada po bolnicama 10 do 12 puta mjesečno, a vizita im traje oko šest sati, s time da rad među malenim pacijentima traje u prosjeku tri i pol sata, te uz još neke nadopune kroz međunarodni Kurikulum klaunovadoktora i Etički kodeks klaunovadoktora standardizirali su okvir djelovanja klaunovadoktora, konstantno ulažući u kvalitetu klaunske izvedbe.

Osim klasičnih izvedbenih zabavljačkih točaka u formi klaun-dueta, imaju i program 'Intenzivan osmjeh', tijekom kojeg klaun boravi cijelo jutro od sedam do 13 sati, na odjelu kirurgije i tu brine za malene pacijente koji prolaze stresne situacije poput invazivnih pretraga i priprema za operacije. Isto tako program Intenzivan osmijeh rade i na poliklinikama i u ordinacijama tijekom dijagnostičkih pretraga od vađenja krvi, preko EEG-a, EKG-a, ili kao post-operativne tretmane na odjelima Intenzivne skrbi.

Osim što se Crveni nosovi vežu uz pacijente, emocije su uzvraćene. "Imamo jednog malog Leonarda, koji nam je svima prirastao srcu, zaljubio se u klaunove do te mjere da je naumio biti klaundoktor kad odraste. Ima mamu punu razumijevanja, koju je uspio natjerati da mu kod postolara napravi klaunske cipele. Da nabavi kostim, zvao nas je i na rođendan pa smo mu išli i kući na rođendan. Mama nam šalje njegove slike, pisma", opisuje Zoran kako im je svima nemoguće ne vezati se za tu djecu.

Crveni nosovi

Zoran Vukić

 

Trenutno u Hrvatskoj radi 24 klaunova doktora, koji redovito posjećuju djecu u 14 bolnica u Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Rijeci, Zadru i Splitu.

 

Pored toga radost dijele i sa starijim i nemoćnim osobama u 5 domova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku.

"U tim našim vizitama imamo distancu, utoliko što imamo nos, imamo naše klaunske karaktere koje gradimo. Mi u bolnicama nikoga nismo došli sažalijevati, obraćamo se zdravom dijelu svakog od njih i tako imamo mogućnost graditi neke nove univerzume koji njih osnažuju. Ja sam u tom trenutku nebitan", ispričao je na koji način se pokušava emotivno zaštititi Zoran.


Teže je u civilu

Dodao je kako mu vizite 'u civilu' ipak teže padaju, često odlazi u bolnicu kao pratnja mlađim kolegama i tada drugačije doživi stanje bolesne djece.

Dr. Ludek posebno pamti ljetni kamp u organizaciji Udruge Krijesnica, kada je prije 15 godina proveo tjedan dana s grupom djece oboljelih od malignih bolesti, koji je bio koncipiran kao cirkuski kamp. "Znaju mi se i danas neki javiti nakon toliko godina, sjećam li se da sam bio s njima. 'Ludek, mi smo zdravi, mi smo dobro...'", istaknuo je ono što mu je najdraže - da mu se djeca jave zdrava i radosna.