Portrait of a sad young woman in her apartment, with a sun on her face, that is breaking through the window blinds // wide photo dimensions
Getty Images
Portrait of a sad young woman in her apartment, with a sun on her face, that is breaking through the window blinds // wide photo dimensions
Getty Images

kao da gledamo film

Ostavio ju je preko noći, bez najave: 'Zaljubili smo se, preselio je u Hrvatsku, došlo dijete i jednog jutra - ni njega ni stvari'

Dijana G. (35) iz Zagreba tog ljeta je na odmor otišla s prijateljicom, jer njezin dečko u 'špici' sezone nije mogao dobiti godišnji. Odsjele su u apartmanu na Krku, kupale se uvijek na istome mjestu, imale su 'svoj' kafić u kojem su pile kavu... Zapazila su ih dvojica Talijana koji su im vrlo brzo postali društvo, da bi se na kraju Dijani dogodila - fatalna ljubav. Prekinula je vezu koja je trajala devet godina i nepovratno se predala novoj romansi. I sve je u početku izgledalo filmski sretno, dok nije puklo prije nešto više od mjesec dana na način koji je Dijanu ostavio u tolikom šoku da je svoje iskustvo s nama podijela sva u suzama.

"Čim smo se upoznali osjetila sam neku privlačnost prema njemu, samo što sam je danima potiskivala, ali je zato on itekako iskazivao da mu se sviđam. Jednostavno nije propustio niti jednu priliku laskati mi i činiti sve da me osvoji, a meni je toliko godilo da nisam ni shvatila kad sam probila granicu nakon koje se više nisam htjela ni mogla suzdržati. Dogovorili smo se da ćemo ostati u vezi i nakon dva tjedna s njim, izgubila sam glavu", ispričala je Dijana i dodala da su dani nakon povratka u Zagreb bili "živi užas".

Preko trnja do zvijezda

"Prekid s dečkom s kojim sam bila devet godina bio je nezamislivo težak. On se nije mogao pomiriti s tim, doslovno sam ga na kraju morala tjerati od sebe na najgrublji mogući način - u glavi mi je tada bilo samo jedno, a to je bio Fabio. Suze, očaj, sumanuti pozivi, pozivi njegovih roditelja - ništa me se nije dotaklo, imala sam samo jedan cilj", prisjetila se naša sugovornica.

Ostvarili svoj san

I to je prošlo, a ona putovala u Italiju, upoznala Fabijeve roditelje i sestru, on je također dolazio k njoj. Kilometri ih nisu nimalo udaljili i nakon godinu dana on je poslušao njezinu želju da umjesto u Padovi žive u Zagrebu, jer im se tu život činio kvalitetnijim.

Iznajmili su stan u središtu grada, on je nastavio voditi internet dućan, a ona mu se pridružila jer je do tada ionako bila freelancer s nesigurnim primanjima.

 

Prve nesuglasice

"Nakon nekog vremena počela sam mu sve češće ukazivati na to da mora početi sudjelovati u kućanskim poslovima, smetalo me jer je bivši dečko znao i skuhati, pospremiti, oprati rublje. Fabio ništa od toga nije radio, cijeli dan bi bio za računalom, a poslije je samo govorio da je umoran. A stekao je i društvo - upoznao je s vremenom mnogo ljudi, imao i ekipu za nogomet, upisao se u teretanu. A onda je došla i moja trudnoća", rekla je Dijana i napomenula da su je od samog početka "pucali" hormoni - na najjače.

Stigla beba... stigla i svekrva

"Vidjela sam da trbuh raste, a on sve jednako odradi, ode s dečkima na sport, vrati se, popriča sa mnom, ali onda opet računalo, svaki dan dokasno. Kad bih mu rekla da to ne ide tako, da se osjećam u svemu sama i usamljena, rekao bi mi, tipično, da pretjerujem. Do kraja trudnoće već se u meni nagomilalo nezadovoljstvo, ali nas je dijete povezalo na novi način i bila sam presretna što sam majka. No, ružičaste naočale brzo su to prestale biti - opet sam jednog dana ugledala sebe kako se lomim oko apsolutno svega, do te mjere da sam pomislila da se ponaša kao da je našao novu mamu. A onda nas je svekrva i posjetila... bolje da nije...", govori razočarano i dodaje da je i sama već bila "načeta" kad su im u posjetu došli njegovi roditelji.

"Svaki put kad bi mi ona počela dijeliti savjete, ja bih je napala, a pukla sam kad mi je počela raditi reda po kući i prigovarati da ništa nemam složeno kako treba. Posvađale smo i rastale se bez riječi", govori.

 

Nakon toga, sve je išlo nizbrdo

Dijana je utjehu pronalazila jedino u djetetu koje nije išlo u vrtić jer je smatrala da do treće godine to za njega nije dobro, svađe su izbijale svako malo, ali neko vrijeme se trudila shvatiti to kao dio života.

"Vidjela sam da ni njemu nije sasvim svejedno, uvijek bi se nekako mirili, išli dalje, samo se moj negativni stav nije puno popravljao, ili se popravljao samo na mahove. I tako smo živjeli do djetetovih tri i pol godine... A onda sam se jednog jutra probudila, dijete je bilo u krevetiću, a njega nigdje. Kao ni njegovih stvari. Prošlo je mjesec dana, još čekam da se javi. Ovako, bez novaca, ne znam kako ću ga pronaći i tražiti barem ono što djetetu pravno pripada, a to je - alimentacija", ispričala je slomljena Dijana za kraj, jedva, kroz suze, izgovarajući posljednju rečenicu našeg dugog razgovora.